Dijebedo Fransis Kere dobitnik Prickerove nagrade

Milica Dimitrijević

22. 03. 2022. 14:00

Кере на изложби у Лондону 2014. (Фото: EPA/Facundо Arrizabalaga)

Dijebedo Fransis Kere, ovogodišnji Prickerov lauerat, ujedno je i prvi dobitnik ove prestižne nagrade za arhitekturu koji dolazi sa afričkog kontinenta. Rođen u Burkini Faso, ovaj pedesetšestogodišnji arhitekta školovao se u Evropi i SAD, živi u Berlinu, gradio je podjednako i po Africi, Evropi i SAD, a kako je rekao u svom prvom razgovoru za Bi-Bi-Si, nakon što je primio vest o priznanju, čast koja mu je ukazana za njega je bila veliko iznenađenje.

U samom saopštenju žirija kaže se da je Kere, arhitekta, predavač i društveni aktivista, poznat po tome što transformiše čitave zajednice svojim građevinama, dajući im tako snagu da napreduju.

„Kroz svoju posvećenost i težnju ka društvenoj jednakosti i pravdi i posredstvom inteligentne upotrebe materijala iz lokalnih sredina, a zarad povezanosti i uključenosti u prirodno okruženje, on pomaže zemljama na margini, opterećenim ograničenjima i nedaćama, gradi tamo gde infrastruktura nedostaje. Podiže savremena školska zdanja, zdravstvene objekte i one za stanovanje, javne zgrade i prostore, i to tamo gde je resursa malo, dok vrednost samih građevina prevazilazi njihova izražajnost”, kaže se u zvaničnom obrazloženju i ističe da je poetičan način manipulacije osvetljenjem karakteristika svih njegovih radova.

Kako naglašavaju strani mediji, njegov put do vrha bio je sve samo ne lak. „Arhdejli” iznosi nekoliko podataka o njegovom životnom putu, počevši od rođenja u selu Gando, u okruženju koje nije imalo ni vodovod, ni struju, pa do toga da je bio prvi među svojim komšijama koji se upisao u školu. On sam je o tome rekao: „Odrastao sam u zajednici u kojoj nije bilo obdaništa, ali gde vam je zajednica bila porodica. Sećam se sobe u kojoj bi nam moja baka pričala priče uz slabo osvetljenje, a mi bismo se sklupčali jedni uz druge i njen bi nas glas obgrlio, čineći nas bliskim na bezbednom mestu. To je bio moj prvi doživljaj arhitekture.”

U Berlin se preselio 1985, dobivši školarinu za tesarski zanat, gde je, pohađajući večernju školu, naučio da pravi nameštaj. Deset godina kasnije dobio je još jednu stipendiju – ovoga puta za studije arhitekture, takođe u nemačkoj prestonici, gde je i diplomirao. Neprofitnu organizaciju koja danas nosi ime Fondacija „Kere” osnovao je 1998. i njena jedina uloga bila je sprovođenje projekata u rodnom mestu Gandu, a 2005. osnovao je i studio, koji trenutno ima ogranke i u Burkini Faso i u Nemačkoj. Ne čudi da je prvo što je 2001. još kao student projektovao bila upravo osnovna škola u rodnom mestu, koja je 2004. nagrađena prestižnom nagradom „Aga Kan” i 2009. Svetskom nagradom za održivu arhitekturu. Zdanje je podigao od gline, uprkos nepoverenju lokalnog stanovništva prema tom materijalu. „Napravili smo od gline ciglu i stavili je u kofu vode, gde je ostala pet dana. Nakon toga smo je izvadili i bila je i dalje čvrsta, nepromenjena. To je bilo dovoljno ubedljivo”, pričao je kasnije Kere o tom slučaju.

Ono po čemu je takođe cenjen jeste trud da u sam proces podizanja zgrada i prostora koje projektuje uključi lokalno stanovništvo, čime je uspevao da postigne to da na gradilištima njegovih objekata radi na stotine ljudi. U ovom trenutku sva njegova zdanja u Africi podižu oni koje je on za to obučio u prethodnim projektima.

Osim prakse, Kere se uspešno bavi i teorijom. Stručno se usavršavao na Harvardu i Jejlu, a od 2017. profesor je na Tehničkom univerzitetu u Minhenu. Prvi je Afrikanac koji je iste te godine, na poziv londonske galerije „Serpentajn”, dizajnirao njen paviljon, i to po ugledu na drveće iz Ganda, a dizajnirao je i za poznati muzički kalifornijski festival „Koačela”.

Osim svega pomenutog, Kerea, čije ime Dijebedo na njegovom maternjem jeziku znači „onaj koji je došao da organizuje stvari”, možda najbolje opisuje još jedan pasaž iz oficijelne odluke žirija: „U vremenu krize, u dobu promenljivih vrednosti i generacija, on nas podseća na to šta je to bilo, a i nesumnjivo će nastaviti da bude, ugaoni kamen prakse u arhitekturi: osećaj za zajednicu i kvalitativni narativ – oba je u stanju da iznova iznedri imajući i saosećanja i ponosa. Na taj način potvrđuje ideju da arhitektura može biti izvor dugotrajne sreće i zadovoljstva.”