​Treba da oprostimo, ali i da se sećamo

Marina Vulićević

25. 03. 2022. 13:21

Афонсо Круз (Википедија/CC BY SA 4.0)

INTERVJU

Festival portugalske književnosti biće održan od 24. do 26. marta u Atrijumu Narodne biblioteke Srbije, s programima od 19 časova, a jedan od gostiju biće i Afonso Kruz, čije je romane Isus Hristos je pio pivo, Kuda idu kišobrani i Cveće kod nas objavila izdavačka kuća Čigoja. Od rođenja 1971. godine u Figeiri de Foz do danas, Afonso Kruz je obišao više od 60 zemalja. Studije je pohađao na Umetničkoj školi „Antonio Arojo”, Lisabonskom fakultetu likovnih umetnosti i Institutu za likovne umetnosti na Madeiri. Godine 2008. objavio je svoj prvi roman Telo božje: avanture Konrada Fortesa i Lole Benites, a godinu dana kasnije Enciklopediju svetskih priča, za koju je dobio nagradu „Kamilo Kaštelo Branko” portugalskog udruženja pisaca. U 2011. usledila su dela Knjige koje su progutale moga oca i Protivrečnost ljudi.

Za roman Kokoškina lutka 2012. primio je nagradu Evropske unije za književnost. Lisabonski Tajm-aut, kao i čitaoci lista Publiko proglasili su roman Isus Hristos je pio pivo najboljim u 2012. godini. Dnevni list Ekspreso uvrstio ga je među 40 talenata koji dolaze. Za roman Kuda idu kišobrani dobio je nagradu Portugalskog udruženja autora u kategoriji za književnost. Njegova knjiga Kapital nagrađena je Portugalskom nacionalnom nagradom za ilustraciju. Kruz je autor mesečne kolumne u časopisu za književnost, umetnost i ideje Žornal de letras. Pored toga, bavi se ilustracijom, animiranim filmom i član je bluz grupe „The Soaked Lamb”.

Na koji način je na vas uticala bogata pripovedačka tradicija Portugalije i kako ste je transformisali u osobeni prozni izraz?

Sve što me je u kulturološkom smislu oblikovalo ključno je za ono što pišem. To nije ograničeno samo na portugalsku tradiciju. Zapravo, moja kulturološka nacionalnost, na sreću, mnogo je šira. Moja domovina su Šiko Buarke, Dostojevski, Simona Vejl, Pavić, Virdžinija Vulf, Ćavela Vargas.

Kako vas je, kao umetnika, uobličila činjenica da ste i svetski putnik?

Putovanje je veoma važan deo mog života. Biti pisac nije imperativ, ne morate da putujete da biste bili pisac, ali to jeste fundamentalno za pisca kakav sam ja. To mi dozvoljava da imam različite perspektive, višestruko viđenje života. Što je u stvari suština literature: stvaranje života kroz različite karaktere, ili i perspektive, i njihovo povezivanje.

Da li je kriza, izazvana novim virusom, ostavila traga na vaš rad i na način na koji posmatrate ljude i svet?

Začudo, pandemija mi nije promenila život kao kod drugih ljudi. Živim izolovano, u udaljenom delu Portugalije, na selu, već 13 godina. Moja dnevna rutina pisanja i sedenja kod kuće nije pretrpela značajne izmene, osim mogućnosti da negde otputujem. Ali, na stranu sve, ograničenja nisu dobra za većinu ljudi, a zasigurno ni za društvo u celini. Ako i ima ograničenja, bolje je da ona ne budu nametnuta spolja, već da budu deo unutarnje odluke.

U vašim romanima ima tuge, ali i dobrog smisla za humor. Da li vam je važno da uvek stvari vidite iz više pravaca, kroz fantaziju i distopiju?

U dramskim situacijama osećam potrebu da uvedem humor. Mislim da je to najbolji protivotrov za smrt i tragediju u našim životima, ali i dobar način za to da roman ne potone u apsolutni očaj. Književnost po sebi omogućava čitaocu da živi kroz mnoge živote junaka i da se suoči s više realnosti. Što više perspektiva imate, više je i rešenja na raspolaganju. Književnost nas tome uči. Stvarnost jeste distopija. Literatura pronalazi načine da je ispravi. Nema potrebe da pisac objašnjava stvarnost, to rade istoričari, naučnici i novinari. Književnost se bavi stvarima koje nisu realne, ali mogu da ukažu na stvarnost kakva jeste ili može biti.

Iza naslova „Isus Hrist je pio pivo” krije se mnogo netipičnih karaktera. Da li u umetnosti težite razobličenju mitova i načina koji nas u životu vode jednoobraznosti?

Inspiraciju za tu knjigu dobio sam od stvarnih ljudi iz kraja u kojem živim. Stvar je u tome što ne želite da vaši karakteri budu obični. Kada opisujete junaka koji je vrlo visok, ne govorite o osobinama koje on deli s većinom, već se vežete upravo za tu neobičnu visinu. Isto je i sa događajima, nećete spominjati one dosadne. Ako bi vas neko pitao da opišete svoj život, da li biste izabrali rutinu ili momente koji su vam doneli radost i bol? Teško je jedino napraviti ravnotežu između monotonije i iznenađenja.

Da li kao vizuelni umetnik mislite putem boja i slika?

Ja sam ilustrator i fotograf, više od decenije radio sam kao filmski reditelj, tako da mora biti da mislim kroz slike.

Zašto ste odlučili da stvorite drugačiji odgovor u vezi s Tolstojevom „Anom Karenjinom”?

Dobro pitanje, ali odgovor je težak. Početna rečenica Ane Karenjine odnosi se na zakone verovatnoće, ali shvatio sam da iako može da se primeni na više konteksta, uključujući i biološki, ne bi funkcionisala u vezi sa srećom, što je glavna tema Tolstojeve rečenice. Sreća je pozadina za mnoge druge emocije, radost i tugu. Osećanje sreće može da ostane isto, čak i onda kada smo duboko žalosni. Kada mi je majka preminula, bio sam u dubokoj agoniji, ali uprkos tome ostao sam u suštini srećna osoba. Neprekidna radost, koja može da se pobrka sa srećom, nemoguće je stanje, savršeno, ali plitko. Život ne bi bio zanimljiv ni srećan bez boli, žudnje i rastanaka. Savršeni kvadrat nalikuje svakom drugom savršenom kvadratu, ako zaboravimo merila. Ali, ne možete voleti savršenu osobu, koja je jednaka svakoj drugoj savršenoj osobi. Volite kod ljudi ono jedinstveno, što je rezultat mnogih nesavršenosti.

Dobili ste Evropsku nagradu za književnost. Kako vidite evropski odgovor na rat u Ukrajini?

Komplikovano je to. Evropska unija ima dugu istoriju lošeg ponašanja, ali u tome nije jedina. Rat uvek donosi žaljenje i uvek treba naći druge načine za geopolitičke probleme. A to se ne može postići u sastancima koji traju 20 minuta. Trebalo je mnogo pre toga izgraditi mostove, godinama snažiti saradnju, razumevanje, društvene veze kako se nikada ne bi došlo do nepovratnih situacija. Do toga se stiže jer nedostaje elementarna kultura. Kultura nas povezuje. To je suprotnost principima nafte i gasa, zemlje, novca, nacije.

Na koji način tumačite sankcije za ruske klasike, poput Dostojevskog?

Sankcije su način suočavanja s dramatičnim problemima na manje nasilan način. Međutim, otkazivanje kulture zapravo stvara još dublju provaliju između strana i još ih više udaljuje. Nadam se da je to samo jedna bezobzirnost, povremena situacija na društvenim mrežama, koja neće postati rasprostranjeno ponašanje.

Sećate li se ratova na Balkanu i uviđate li njihove sličnosti s ovom krizom?

Posetio sam nekoliko balkanskih zemalja pre i posle ratova. Svi ratovi liče jedan na drugi.

Fenomen sećanja jedan je od ključnih za vaš roman „Cveće”. Koja je razlika između individualnog i društvenog sećanja?

Neke rane moraju ostati otvorene. Bol će nas podsećati na prošlu patnju. Ozdravljenje uključuje potpuni zaborav, a to bi mogla biti greška. Možemo da živimo zajedno, bez obzira na proživljeni ili učinjeni bol, ima mesta za mir. To važi za pojedince i za društva. Treba da oprostimo, ali i da se sećamo.