Navikli smo na krizu
Sećam se toga vrlo dobro, bila je kasna jesen 1993. godine, rekao bih novembar, i sa dvojicom drugova iz osnovne škole sedeo sam u restoranu „Kolarac”. Od proleća sam bio honorarac u „Politici”, i iskreno, nemam pojma zašto su me primili. Umesto honorara, odnosno love, najmanje nekoliko milijardi dinara – jer toliko su vredele komunalne vesti koje sam pisao u doba rekordne svetske hiperinflacije – dobio sam kesu pirinča. Bolje i to nego da zgrabim Šainovićeve milijarde, ionako nisu vredele ni dinara.
Starijim koleginicama toga dana nosio sam džakove krompira i pakete s pilićima, zejtinom i brašnom, bilo je tu i konzervi. Toliko je iznosila njihova plata, a ja sam govorio u sebi, čekajte još samo malo, uskoro ću se i ja obogatiti.
Konobar je prišao, nas trojica jedva da smo imali za piće i bilo mi je glupo da mu istresem onu šaku pirinča. Smejali smo se sami sebi – advokat pripravnik u moćnoj advokatskoj kancelariji, inženjer u tadašnjem velikom javnom preduzeću i novinar početnik „Politike” okreću se oko sebe i razmišljaju hoće li ih konobar šutnuti napolje.
Baš me briga, ujutru sam prodavao sa bratom žensku kozmetiku na pijaci tako što je otac kupovao robu čekovima. Za nekoliko dana zaradili bismo za ceo mesec, a tek onda sam odlazio na posao, prolazeći pored švercera benzina s plastičnim bocama. Čovek se lako navikne na nevolje tako što ne misli na to, već grabi dalje. Ako trčiš brzo, sve će biti u redu, mislio sam. Nagutao sam se benzina usisavajući ga crevom, pa se i danas na benzinskoj pumpi osećam kao da pijem viski.
U restoran je ušao bliski rođak jednog od nas trojice. Obmotan zlatnim lancima, kao da je bio pokretni bilbord pobednika tranzicije. A tek je počela. U okolini Golupca već je formirao flotilu čamaca koji su švercovali benzin preko Dunava sa rumunske strane. Seo je i ponudio da radimo za njega. Nema šta, bio je prepun empatije. Lako je, objašnjavao nam je, vi ćete samo osmatrati okolinu, a onda ćete pratiti transport do Beograda, postaćete puni kô brodovi.
Odbili smo ga, a on se nasmejao, smatrajući nas budalama koje se plaše mraka. Međutim, nije bilo nimalo zlobe u njemu dok je to govorio. Jednostavno, želeo je da nam učini.
– Previše ste učili i zato razmišljate i posledicama, mislite samo o profitu – kazao nam je proročki, naručujući brdo hrane, onoliko koliko su neke porodice jele za ceo mesec. Postao je tajkun, ugledni član poslovne zajednice, kako takvim tipovima danas nežno tepaju novinari.
Ali svako bira svoj put i nikada ne sme da se kaje. Svakome prema zasluzi. Zahvalan sam mu. On nam je još tada eksperimentalno dokazao da se poštenje ne isplati.
Jugoslavija je bila pod sankcijama, izbio je krvavi građanski rat, gledao sam izbeglice iz Krajine koje su stizale na traktorima posle zločinačke operacije „Oluja”, postali smo narod nomada, u igru je ušao deda Avram sa svojim dinarom. Čitavu deceniju Miloševićeve vlasti ljudi su se navikavali na krizu, vremenom je smatrajući za prirodno stanje, što je Sloba podsticao svojom masovnom hipnozom, koja se ne može svrstati ni u jedan poznati politički žanr. Opozicija je čas izlazila na ulice, čas krišom sedela na njegovom kanabetu, dok je Zapad perverzno uživao, posmatrajući nas kao laboratorijske miševe. Istina je da su nam u propadanju pomagali sa strane, ali nisu morali baš toliko da se ističu mada ni mi nismo morali da se mangupiramo na sopstvenu štetu. One užasne večeri, 24. marta 1999. godine, prve krstareće rakete NATO-a zatresle su SR Jugoslaviju i činilo se da kraj nevoljama nikada neće stići, već da se ona širi geometrijskom progresijom. I da joj se kraj ne nazire.
Dosisti su ponudili toliku količinu nade da im se toliko osladila te su je sačuvali samo za sebe. Tako je formula življenja bila sledeća – najbolje u Srbiji su živeli oni koji su joj najviše radili o glavi, najgore oni koji su stavljali glavu na panj, snalazeći se posle zatvaranja fabrika i još većeg prelivanja iz njihovih u tuđe džepove. Sledi oduzimanje Kosova i Metohije. Crna Gora nam je rekla zbogom. Kada se pomislilo da ipak ide nabolje, nekakav virus zarobio je čitavu planetu.
Takve virusne sankcije mnogo više su pogodile građane bogatih zemalja, čiji građani nisu naviknuti na poznati modni detalj u Srba – stezanje kaiša! Šta je značilo zatvaranje i policijski čas u zemlji koja je toliko godina bila u kućnom pritvoru! Širom planete ljudi su panično, gotovo manijakalno, po supermarketima kupovali toalet-papir, bilo je i pesničenja nakon proglašenja globalne pandemije. U Australiji su postavili automate-mašine da, kao na vašarima ili u luna-parkovima, ubacite kovanicu i potom upravljate ručkom, ali ne da biste izvadili plišanu igračku, već toalet-papir!
Iz te zemlje proteran je Novak Đoković, čija se čitava karijera zasnivala na snalaženju i navikavanju na krize. I dok je trenirao pod bombama, i dok se se njegovi zaduživali kod zelenaša da pronađu novac neophodan za uspinjanje na ATP listi. Zlatnog igrača svetskog tenisa proterali su oni kojima se, čim je zagustilo, toalet-papir prikazao kao zlato!
Rat Rusije i Ukrajine u istočnom kvartu Evrope poništio je virus. Gde li je samo nestao? Za mesec dana, koliko traju sukobi, svet je toliko uzdrman da svaka bomba u Ukrajini poskupljuje strahovito život na ušuškanom Zapadu. Neće biti grejanja? Katastrofa. Poskupljuje hleb? Kataklizma. Dupliraju se računi za struju? Armagedon. Zidaju atomska skloništa? Mi ih zovemo vekovno ognjište! Otuda je i jurnjava za toalet-papirom simbol globalne neuroze, čiji je simptom postala dijareja.
Zašto nas sve ovo ne iznenađuje? Jednostavno, navikli smo na krize, stekli smo imunitet krda. Zato smo opet toliko sumnjivi ostalim nacijama koje su nam zdušno pomogle da budemo ovakvi kakvi smo. To što ćemo sve lakše podneti i nije neka uteha. Pametnije je da priznamo da ni mi nismo bili nevinašca i da konačno shvatimo da nas niko nije terao da isturamo određene delove tela onima koji mašu zastavicama dok seku ćurku!