Sajamska soba
(Илустрација Радмила Милосављевић)
Šetajući halama beogradskog sajma, razgledajući od štanda do štanda, izložene eksponate namenjene uređenju enterijera, razmišljam koliko je dug put jednog predmeta, od ideje u glavi dizajnera do mesta stalnog boravka u vašoj kući?
Uzmimo, na primer, jedan orman. Dobro poznati predmet bez kojeg ne može nijedan stan, nijedan stanar. U davna vremena nastao od običnog sanduka u kojem su ukućani držali odeću, rublje i dragocenosti, prevalio je dug put, polako se uspravljajući – od škrinje do kredenca. Unutrašnjost mu se takođe polako bogatila, sadržajima i podelama, pregradama i fiokama, skrivenim, tajnim uglovima, da bi se danas, ponovo vratio na formu sanduka, za široku namenu potrošačkog društva.
Kada reši da projektuje jedan orman, dizajner prvo treba da ga zamisli u glavi (kome i čemu služi, u kakvom će se stilskom okruženju naći), zatim da ideju prenese na papir, prvo u vidu idejnog zatim i radioničkog crteža, sa svim konstruktivnim detaljima (montaže i demontaže, preporuke za ekonomičnost pakovanja i transporta...).
Sa stola dizajnera orman putuje na sto direktora radionice ili fabrike da ovaj presudi, sa svom svojom odgovornošću za proizvodnju, sa „da ili ne”, pa ako je „da” onda ide dalje: bira se materijal, najčešće drvo ili ono što na drvo samo liči, zatim detalji – okov za otvaranje vrata i fioka... U proces se uključuje tehnologija – proizvodnja drveta, metala, plastike, boja, lakova...
Kada postane stvar, orman stiže, ako ne direktno u prodaju, ono – na sajam. Tu se doprema, glanca, uokviruje palmama i drugim rastinjem i tako nudi – kao svaka druga roba – oceni namernih ili slučajnih prolaznika. On bi da im se dopadne, pa sluša komentare, a ovi su od onih „baš mi je takav potreban” do onih „i to mi je neki dizajn”. Međutim, najvažnije je ipak šta će reći trgovci od kojih zavisi da li će se orman naći u ozbiljnoj prodaji i u izlogu. Ukoliko je te sreće, slede dogovori o ceni, seriji, rabatima, kreditima... Možda će biti plasiran kao nešto bez čega se ne može, pa će sijati na TV spotu, a možda će biti uguran u neku prodavnicu nameštaja, zatrpan svim i svačim i nemoćan da vam kroz zamazan izlog i preko ravnodušnog prodavca sam kaže šta sve može da uradi za vas.
A možda je vreme običnih ormana prošlo? Stalno se ponavlja da su glomazni, tromi, da zauzimaju mnogo mesta, da su neprivlačni čak i onda kada ih dizajner ili neko drugi u lancu „od ideje do realizacije” nakiti raznim ukrasima – lažnim pozlatama, kristalima i „dragim” kamenjem. Da su bolja samo vrata kojima ćete zatvoriti nišu u zidu i – eto ormana! Ako ipak, kao predmet, stigne do vaše sobe, ne gledajte ga kao stranca, setite se samo kroz šta je sve prošao na tom putu.
Kako da ga pripitomite? Pa stavite u njega, tako novog i tuđeg, staru knjigu ili dnevnik sa uspomenama. Odmah će postati druga, i samo vaša stvar.
Arh. Radmila Milosavljević
www.dopisna-skola-ambijent.rs