Martovske demonstracije 1941.
Демонстранти на крову Митићевог аутобуса 27. марта 1941. (Фото:документација „Политике”)
U četvrtak, 27. marta 1941, posle saopštenja direktora škole o prekidu predavanja na neodređeno vreme, s ocem se priključujem velikoj grupi demonstranata koja nosi veliki transparent „Bolje rat nego pakt” i ide od Slavije prema Terazijama. Na uglu Kralja Milana i Garašaninove ulice, jednospratna kuća je okićena cvećem, a ograda balkona svečano prekrivena tepisima. U prizemlju prozori otvoreni i na jednom žena maše uramljenom slikom mladog prestolonaslednika. Iz daljine vidimo vojnike u ratnoj opremi sa šlemovima i mitraljesko gnezdo postavljeno u kanalu sa stepeništem koje vodi do Jakšićeve knjižare (danas „Beograđanka”). Mitraljez je uperen prema Slaviji. Preko puta mitraljeskog gnezda, između oficirskog doma (danas Studentski kulturni centar) i vojne zgrade je tenk okrenut u pravcu raskrsnice.
Kolona demonstranata se kreće polako, korak po korak. Na Cvetnom trgu, na početku Njegoševe ulice, nepoznati građani zaustavljaju našu kolonu i mole da stanemo i saslušamo sveštenika koji želi da se obrati narodu. U govoru je sveštenik često pominjao naš hrabri narod, da nam Nemci nikad nisu bili saveznici, da su naši saveznici porobljeni i sl. Hvalio je našu vojsku, narod koji je izašao na ulice, a ružio izdajničku vladu. Dok je sveštenik govorio, prilazi očev prijatelj i kaže da je bio ispred kuće u kojoj stanuje nemački političar ili nemački poslanik u Beogradu i da su svi prozori polupani, a kuća oštećena.
Ubrzanim koracima stižemo pred prizemnu kuću opkoljenu zaštitnim kordonom vojske u ratnoj opremi. Prozori su polupani, a parčići stakla rasuti po trotoaru i delu ulice. Građani prilaze i posmatraju, ali ne odobravaju ovakvo ponašanje demonstranata. Protive se urušavanju kuće i vređanju stanara, koji ne izlaze. Vraćamo se u kolonu demonstranata koja nastavlja kretanje ka Terazijama, susrećemo kolone koje idu prema Slaviji, bučne su i veoma glasne, čuju se pogrdne reči upućene potpisnicima pakta. Na velikim transparentima čitamo: „Bolji savez s SSSR”, „Živeo kralj Petar Drugi”, „Bolje grob nego rob”, „Dole pakt”...
Na trotoarima je veliki broj građana, posmatraju kolone demonstranata koje, osim transparenata s različitim natpisima, nose slike i brojne zastave. Mitićev autobus je pun demonstranata, a na krovu sede ili čuče oni koji drže slike i zastave. Kolone se kreću, uglavnom od Kalemegdana do Slavije i obratno. U koloni ispred koje je motocikl s prikolicom ne nose transparente ni slike, već velike jugoslovenske zastave.
Mnogo je naroda na ulicama Beograda, svi su ushićeni, radosni kao da slave pobedu i čekaju oslobodioce. Demonstranti su razdragani, grle se i ljube, a da se i ne poznaju. U zanosu snažne podrške puču i otvorenog suprotstavljanja već potpisanom sporazumu, izgleda da su smetnuli s uma da je „bačena rukavica” u lice najsvirepijem tiraninu ovog veka.
Stižemo na Pozorišni trg i odlazimo pred palatu „Riunione” (danas Boško Buha). U prizemlju i parteru je „Lufthanza”, nemačka avio-transportna kompanija. I ovde je vojska u ratnoj opremi postavila zaštitni kordon. „Hrabri” demonstranti su u jutarnjim časovima razbili veliki izlog i demolirali poslovne prostorije. Delovi debelog stakla rasuti su do spomenika knezu Mihajlu. Na spontano oduševljenje Beograđana bes pojedinih demonstranata baca tamnu mrlju. Urušavanje nemačkih objekata i javno ispoljavanje mržnje prema Nemcima ubrzaće davno željeno kažnjavanje srpskog naroda.
Vraćamo se sa novom kolonom demonstranata koja ide prema Slaviji, stižemo do Jakšićeve knjižare, do mitraljeskog gnezda i tenka. Kad sam ugledao da tenkista podiže dečaka na tenk zamolio sam da i meni dozvoli da se popnem. Nas dvojica dečaka ulazimo u tenk, on seda na mesto vozača, a ja na mesto tobdžije. Obojica smo zadivljeni izgledom tenka s poređanim velikim granatama i topom. Snažni izgled tenka, granate i top toliko su uticali na nas da smo silazeći s tenka obojica uglas uzviknuli: „Nama niko ništa ne može!” Trčim prema ocu i njegovim prijateljima i vičem: „Ako nas Nemci napadnu, pobićemo ih!”
Dvadeset sedmi mart 1941. je dan javnog političkog ispoljavanja građana Beograda, ali i dan hrabrosti, oduševljenja, izazova, prkosa, koji je srpski narod odveo na Golgotu.
Slobodan Plazinić,
učesnik martovskih demonstracija