Dante i globalizacija
Дантеов портрет на насловној страни другог издања његовог дела „Банкет” (Фото: Википедија)
Najveći italijanski pesnik i velikan među svetskim književnim stvaraocima, Dante Aligijeri (1265–1321) je od 1304. do 1307. godine pisao obimno delo „Convivio” (Banket). U tom stvaralačkom poduhvatu Dante je predložio rešenje kojim će se izbeći ratovi.
Po njegovom predlogu, ceo svet bi trebalo da postane monarhija, s jednom vladom, pod jednim vladarom. Pošto taj vladar poseduje sve, on ne bi ništa želeo da osvaja, držao bi pohlepne kraljeve u granicama svojih kraljevstava i čuvao mir među njima. Međutim, Dante nije uticao na tadašnje vladare, koji su radije ratom rešavali međudržavne probleme ili odlazili u vojne pohode. Istorija je potvrdila da se, pored pohlepe, rat može izazvati i drugim uzrocima, uključujući verske, etničke i jezičke razlike. Desetogodišnji rat je, na primer, izazvan otmicom žene Spartanca Menelaja – prelepu Jelenu oteo je trojanski princ Paris i odveo je u Troju.
Dakle, pre više od 700 godina vladari se nisu osvrtali na mogućnost da se vojni sukobi izostave i ostvari trajan mir, kako im je velikan predlagao. Od tog doba, a pogotovo u prošlom i ovom veku, bilo je mnoštvo ratova s uništavanjem miliona ljudskih života i velikim razaranjima. Danas su oružja toliko usavršena da smo već odavno došli do mogućnosti samouništenja. Trebalo bi da se zapitamo da li je sada moguće načiniti ogroman napor da se Danteova ideja globalizacije realizuje i uspostavi centralna sila s kontrolom nad svima, jer velike nesreće, izazvane pohlepom, neprekidno se čine.
U prošlosti su se ne samo Dante, već i mnogi drugi vrhunski stvaraoci bavili mišlju kako da se ostvari trajan mir. Od doba Tolstoja do nedavno, poznata su ukazivanja velikih ljudi s pozivima odgovornim i vojnicima da se baci oružje, jer, kako je uzvikivao čileanski pesnik Pablo Neruda, „Lepo je živeti na ovoj planeti”. Možda svi takvi i slični pozivi i nisu potrebni, jer razum nam nije najvažnija odlika; pogrešno su antropolozi našu vrstu nazvali Homo sapiens.
Svejedno, danas retko čujemo reč velikana, a postoje brojni povodi da nam ukazuju da je osvajačka politika đavolja rabota. Možda svi ti savremenici ne spavaju, već zbog lične sigurnosti ćute i tako se solidarišu s hajkom na javno mnjenje kako bi se stvorili etiketirani neprijatelji. Ti neprijatelji su ređe narodi, kazuju analitičari, nego pojedinci koje – ’opravdano’ – treba odstraniti da bi se ostvario mir, a usput načinio osvajački iskorak. I kad se bez razloga formira neprijatelj, jer naše pravo je važnije od tuđeg, često se s bilo koje strane pokrene rat.
Akademik Rajko Igić,
Sombor