Glasovi besa i inata
Гужва у Куршумлији (Фото: Ж. Ракочевић)
Izborno jutro u Gračanici liči na organizovanu seobu. Svi znaju da treba da se ide, svi su dobili nekakva obaveštenja – a svako ima neko pitanje i za sebe i za druge: gde smo mi, kad se kreće, ko vozi? Izgleda kao da su ta pitanja više izraz nervoze, čuđenja, protesta ili neverice. Na platou ispred opštine Gračanica, između spomenika stradalima u Prvom svetskom ratu i kapelice ubijenom dečaku Dimitriju Popoviću (2004), stoje grupe ljudi koji rade u kosovskom sistemu, novinari, italijanski karabinijeri, džip Kfora, posebne jedinice kosovske policije u tamnim uniformama...
Malo dalje ispred opštine Priština, koja je izmeštena u Gračanicu, velika masa ljudi, kompaktna. Ne mogu da stanu u autobuse. – Ja sam jutros postavio tri dijagnoze, i odoh – kaže doktor Dragan Perić. Umoran je, neće da vozi, ide da glasa organizovanim prevozom.
S druge strane, dijagnoza političke situacije i ovog masovnog pokreta ljudi mogla bi stati u dve reči – bes i inat. Ovaj svet je ostao bez izbora, bez poslednjeg prava koje mu je ostalo. Komandanti OVK koji su bili prethodna albanska vlast na Kosovu nisu uspeli da u srpskim getima zabrane glasanje – Kurti je uspeo; međunarodna zajednica koja je garantovala svetinju izbora i uradila sve da Srbi priznaju kosovski sistem saopštava – Kvinta je razočarana; Beograd je sateran uza zid i preti – više ništa neće biti isto! Između tih sila ostao je pojedinac sa svojim besom i inatom, s poniženjem i trostrukim pritiskom, jer na izborima mora da glasa izvan svojih geto sredina.
Na jučerašnjem putu poniženja od Prištine do Kuršumlije najbolje su prošli albanski prevoznici. Ovo je njihov najbolji posao: „Memi rajzen”, koji saobraća na relaciji Priština–Elbasan i Priština–Tirana– Drač, juče pažljivo vozi putem prepunim rupa nadomak Kuršumlije. Sve kombije i autobuse na put su izveli Deli, Šemi, Adio, Gmica, Rustemi... Albanski prevoz i u njemu srpski glasači prolazili su putem, pored znakova s albanizovanim imenima mesta Bardoš (Devet Jugovića), Besija (Besinje), Vranidole (Vrani Do), Podujeva (Podujevo) do administrativnog prelaza Merdare, u koji je Evropska unija uložila šest miliona evra. Taj ogromni kompleks, vidljivo označen tablom EU, razdvaja sirotinjske opštine, sada čisto, albansko Podujevo i srpsku Kuršumliju.
Juče su se kao podrška, ko zna kome i ko zna čemu, na toj gvozdenoj zavesi između dve sirotinje pojavila, i tokom dana ostala, dva automobila: jedan misije OEBS-a i drugi misije Euleksa. Oni imaju ulogu posmatrača, policajac u velikom plavom džipu Euleksa čitao je debelu belu knjigu. Vozači glasača s albanskim tablicama stavljaju nalepnice i prekrivaju RKS, oni drugi odlepljuju stikere sa srpskih tablica pri ulasku u centralnu Srbiju. Nebojša Jevtić je zaboravio da skine stikere, pa se zaustavlja čim je video prvu patrolu srpske policije. – Došao sam da glasam za svoju državu. Nadam se da me nije ostavila – kaže Miloš iz Štrpca ispred Osnovne škole „Miloje Zakić” u Kuršumliji. Posle nekoliko sati čekanja, nepodnošljive gužve i zapare, briše znoj sa čela.
Jedna starija gospođa se onesvestila. Drugi, doduše manji, redovi u kojima se čeka do pola sata su oni ispred kuršumlijskih apoteka. Lek koji se u getu ne može nabaviti, ovde je dostupan na recept. Kupuju se sitnice po prodavnicama, glasno se dovikuju oni koji se duže nisu videli. U Kuršumliji je onaj bes i inat iz Gračanice otvoreniji, psovka zbog poniženja glasnija, a pitanje, otvoreno i iskreno, upućeno svima – Hoće li ovo uvek ovako?