O jagodama i džezu
Ерика Баду
Specijalno za „Politiku”
Vizen – Proteklog vikenda, u austrijskom Vizenu održan je 32. po redu festival „Jazzfest Wiesen”. Vizen je selo u oblasti Burgenland, pedesetak kilometara južno od Beča, sa dugom tradicijom uzgajanja jagoda. Od sredine sedamdesetih, na jednoj od padina u blizini sela, održavaju se open-air festivali: prvo samo džez, a potom i druga muzika: ovog leta čak šest stilski različitih skupova, među kojima su festival salse, rege muzike, udaraljki i dva rok festivala.
Organizator julskog džez vikenda u Vizenu je austrijski promotorski pionir Franc Bogner. Pre tri decenije, ovo je bio jedan od najvećih skupova džezera u Evropi, sa dvadesetak hiljada posetilaca dnevno. Od 1991. godine, trpi jaku konkurenciju bečkog festivala „Jazzfest Wien” (takođe u julu), pa je i težište sa čistog džeza unekoliko izmešteno ka stilovima koji se oslanjaju na džez, poput soula, fanka, hiphopa i ritma i bluza. Posle velikog nevremena 2006. godine, kada je gotovo ceo program morao da bude otkazan, a umetnicima koji nisu nastupili plaćeno nemalo finansijsko obeštećenje, Bogner i saradnici su se suočili sa ozbiljnim finansijskim problemima. Danas festival ponovo staje na noge, oprezno nudeći program koji je prožet komercijalnijim kompromisima.
Centralni događaj ove godine bio je „The Nova Jazz and Blues Night”, drugog dana festivala. Atraktivan program predvodila je pevačica Erika Badu, koja je tokom dvočasovnog seta pokazala da današnji rhythm’n’blues ne mora da bude totalno predvidljiva muzika čiju jedinu vrednost predstavlja njen plesni karakter. Umesto toga, Badu se bavila istraživanjem zvuka i forme, okružena elektronskim spravama koje su razbijale ili zadavale gruv. Izvrsna pevačica, kompletan autor i zabavljač sa merom, ona dominira scenom i uspostavlja idealnu vezu između velikog pratećeg benda i publike, predstavljajući muziku koja ima osnova u soulu i gospelu, ali je jezik džezerski. Ranije istog dana, na tom putu je bila Mejsi Grej – nju zanimaju slična ukrštanja, ali koncertnom programu pristupa sa mnogo manje ambicija. „The Crusaders”, predvođeni Džoe Semplom koji se vratio u sastav posle više godina solističkog rada, i švedski sastav „Nils Landgren FunkUnit” ponudili su veoma zabavan zajednički set, koji je balansirao između džez roka (pod upravom Sempla) i pop-fanka (Landgren), sa isključivim porivom muzičara da sebe i publiku dobro zabave i razmrdaju. Razočaranje večeri bio je nastup Al Žeroa, koji probleme sa glasom nespretno sakriva ispod tezgaroškog pratećeg benda, i uz prateću pevačicu kao veoma lošu dublerku – više dobre muzike čuli smo od domaćeg (klupskog) sastava „Trio Exklusiv”.
Sutradan su na festivalu nastupili samo „Jan Garbarek Group”. Jedna od najvećih legendi savremenog svetskog džeza, norveški saksofonista je održao koncert kakav se od njega jedino i mogao očekivati – poetsku muzičku sagu koja je duboko ukorenjena u evropskoj folklornoj tradiciji (Skandinavija, Španija, Istok), da bi jezikom džeza dobila globalni planetarni karakter. Čuli smo divnu muziku u kojoj je Garbarek osmišljavao nežne ambijente, zadavao izazovne melodije, da bi ih potom veličanstveno nadgradili njegovi saradnici – pre svega pijanista Rajner Bruninghaus i velemajstor udaraljki Trilok Gurtu. Kolektivni karakter Garbarekove grupe nije česta stvar u džezu – nesebično prepuštajući kolegama da potpuno ozvuče sopstvenu maštu, Garbarek pokazuje zašto je i posle karijere duge četiri decenije u samom vrhu na evropskoj sceni.