Ideja mržnje
Kob jakutskog šahiste Nikolajeva bila je u tome što su mu bile „kose oči”. Ubijen je udarcima nožem, pošto je imao nesreću da na njega nalete pripiti navijači „Spartaka”. Zločin je izvršila grupa maloletnika, okrivljena u ponedeljak za smrt dvojice, i pokušaj ubistva još deset ljudi – u periodu kraćem od tri meseca, između avgusta i oktobra 2007!
Različito od pojedinih prethodnih, rusko suđenje prvi put je u ovom slučaju imalo jednu novost, izraženu optužnom kvalifikacijom dela. Iz tužbe je, naime, izostala reč „huliganstvo”. A, doskoro sasvim nepraktikovan, pojavio se zaključak da se sud suočava s posledicom „organizovane, široko zasnovane nacističke kampanje”. Dakle, nacizam je na ulicama i u Rusiji.
Osuđeni su bili nadojeni mržnjom prema ljudima tamne kože. Jedno ubistvo je snimljeno.
Snimak je ubačen u Internet. To nije novost. Slični sajtovi postoje. Cilj im je da se privuku istomišljenici i da inspirišu akciju. Izvesni Kopcev, zgrabio je (januara 2006) nož i ustavši od kompjutera s propagandom protiv Jevreja pošao u sinagogu i povredio osmoricu. Prve na koje je naišao.
Priznanje da u Rusiji ima nacistički inspirisanih grupa suočavanje je vlasti sa doskoro poricanom stvarnošću. Broj dela motivisanih mržnjom, rasnom, verskom ili etničkom, povećan je u Moskvi ove godine šestostruko. (Šezdeset ubijenih i 209 ranjenih u razmaku od nedelju dana, navodi „Centar Sova”.) Vlast, reklo bi se, oseća da nije više mogućno „ne primećivati” narastanje uličnog terora protiv građana, zato „što nisu Rusi”, što su „crnokošci”, nisu Sloveni, ili što su Jevreji.
Na kraju, postaje joj neobjašnjivo. Na dan komemoracije Aušvica (2005), devetnaest deputata prethodne Dume objavilo je zahtev tužiocu „da zabrani Jevreje”, dovodeći Putina, u to vreme šefa države prisutnog na opšteevropskom sećanju na žrtve, u situaciju da se izvinjava prisutnima.
Propaganda mržnje olakšana je unapređenim komunikacijama, globalnom „mrežom”. Fenomen „mreže” fascinira, ali se i sve vreme izučava. Internet donosi bezbroj koristi, ali i mnogo šta što se nije očekivalo od demokratizovanih veza i opštesvetskog kontakta. Prvi put je jedna tribina dostupna svima u svetu, i u stanju je da poveže istomišljenike na geografski udaljenim tačkama. Idealistički, komunikacije su mogle zbližiti i pomiriti kulture i narode. Ali sada se govori i o demantovanom idealizmu.
„Idealisti” dominirajućeg Zapada nisu očekivali da će veći deo ljudskog roda lakše steći osećaj svoje humane, materijalne i političke degradacije, uz mogućnost da to jedni drugima kažu, izraze se, i deluju zajednički, makar i da se neće sresti. Svet je nekako u ludilu. Narasta globalni bunt mlađeg dela unižene populacije, izražen sredstvima neprikladnim zapadnom poretku. Recimo, terorom. Njegove razuđene virtuelne formacije izrastaju u snagu akcije...
Odgovor na mnoga iskrsla pitanja ne postoji, ali brojni neformalni forum koji razmišlja o odgovoru, sklon je uverenju da on može biti samo politički. U nacionalnom okviru, vinovnik je vlast – vlast stvara unutardruštvenu klimu. Od svakih sto upitanih Rusa, njih pedeset ili šezdeset prihvata na primer ideju „Rusija Rusima”. Ksenofobija je svih ovih godina pratilja velikoruskog nacionalizma, podsticanog iz različitih razloga. Uglavnom da bi se istisnuli u kraj političke scene mogućni politički oponenti Kremlja. U javnosti takvi su žigosani kao „izdajnici” i „plaćenici Zapada”. Recimo, šahista Kasparov. Uz to i „crnokožac”, Kavkazac.
Sve to, izgleda, predugo je trajalo. I, razume se, kakav humus, takve i pečurke. S tim što je reakcija na opšti porast nasilja i nesigurnost u društvu prispela Moskvi odakle je najmanje očekivana – masovnim raspoloženjem elite mlađih Rusa da napuste tu svoju dragu zemlju. Nemaju poverenja u takvu državu. Žele, kažu, negde u Evropu ili Ameriku. Na Zapad.