Muzika za nevino obešene
Јован Цвијић (Фото Википедија)
Strahote koje su Srbija i njeno stanovništvo doživljavali tokom Prvog svetskog rata bile su svakodnevne i višestruko neopravdane. Prateći događaje, Jovan Cvijić, kao izvanredan poznavalac naših prostora i stanovništva, ali i osobina okupatora, često se obraćao domaćoj i stranoj javnosti. U velikom amfiteatru Univerziteta Sorbona u Parizu 17. januara 1918. godine održao je predavanje pod naslovom „La protestation des Peuples Martyrs. L Effort de la France et de ses Allies” (Blond et Gau, Paris, 1918). Predavanje, u prevodu Petra S. Jovanovića (Beda u Srbiji i naša vera), štampano je u Beogradu 1920. godine, a zatim u Sabranim delima Jovana Cvijića „Govori i članci”, knjiga 3, tom 1, 1987. godine. Ljubica Cvijić, koja je prisustvovala predavanju, u svom dnevniku je zabeležila da je Cvijić govorio osećajno, ubedljivo i dokumentovano. Govor je ostavio dubok utisak na prisutne koji su ispunili amfiteatar.
Pošto je ukazao na činjenicu da je Srbija pre rata bila bogata i gusto naseljena zemlja s 90 odsto zdravog i radnog seoskog stanovništva, našla se na velikim mukama, gažena od moćnog neprijatelja, koji je četiri godine pustošio svet i naneo velike gubitke Srbima u domovini i Srbima van Srbije, preko Save i Dunava. Gubici i zločini koje je Srbija podnela najteži su u celom ratu. Ukazao je na stradanja našeg stanovništva u okolini Bora i brojne radne logore, deportovanje ljudi, pljačkanje prirodnih bogatstava, nestanak čitavih sela u okolini Leskovca, vešanje ljudi u okolini Kragujevca, umiranje u logorima, pljačkanje seoskih i gradskih kuća, biblioteka, nakita, otimanje stoke i letine. Na nedela su ukazivali poslanici u bečkom parlamentu, ali milosti gotovo da nije bilo.
U završnom delu predavanja Jovan Cvijić je istakao sledeće, kao vrhunac nehumanosti i zapadnjačkog cinizma i pogleda na strahote: „U toku prošle godine iscrpena na tačci da podlegne, Austrija otpoče da uviđa svoje zločine. Jugoslovenski narodni poslanici iznesoše javno te zločine, u bečkom parlamentu. Način kajanja bio je sasvim austrijski. Oni su naredili da carska muzika odsvira posmrtni marš na grobovoma onih obešenih za koje se utvrdilo da su bili nevini.”
Biće da se to odnosilo i na 35 nevino obešenih seljaka i učitelja Glišića iz sela Romaće nedaleko od Kragujevca.
Stevan M. Stanković,
profesor