Srbija – glavna meta Zapada
(Срђан Печеничић)
Evropska unija i njene članice pojedinačno, uz naglašeno angloameričko i anglosaksonsko vođstvo, započele su brutalnu ofanzivu protiv Srbije i svekolikog srpskog naroda van matice zato što neće da prizna tzv. Kosovo kao državu i ne uvodi sankcije Rusiji. Matrica podseća na onu s kraja tridesetih godina prošlog veka, nazvanu „konačno rešenje”, i pritom se ne biraju sredstva.
Diplomatske uljudnosti nema. Ona više ne stanuje u Vašingtonu, Briselu, Berlinu, Londonu... Ide se, sportski rečeno, „đonom”. Samo ultimatumi, uslovljavanja, pretnje da se mora učiniti ono što traži tzv. zapadna hemisfera. Prete nam ekonomskim, finansijskim, političkim posledicama ukoliko se ne promeni svest Srba, koji su se, po njihovom mišljenju, uhvatili za međunarodno javno pravo „kao pijan plota”, drže ga se i poštuju ga, a očekuju da tako čine i drugi, ma koliko bili moćni.
Nisu nam objavili hibridni rat, ali ga vode protiv naše zemlje, samo zato što hoćemo da budemo svoji, a ne okrenuti na Istok, niti na Zapad. E, tako ne može, kažu tvorci nekakvog „konačnog rešenja”. Niko ne sme da štrči, poručuju Srbiji i srpskom narodu iz zapadnih centara moći, a ponajviše iz briselske centrale NATO-a, kojeg ovaj narod pamti samo po zlu. Srbija se ne uklapa u tu njihovu iracionalnu histeriju i mora da postane deo nje. Da misli njihovom, a ne svojom glavom. Takva je ideološka i svaka druga matrica evropske „internacionale” i totalitarne političke svesti koja je na njenom vrhu.
Da li se to rađa neka zapadna, anglosaksonska i angloamerička Kominterna, u kojoj postoje jedan stav i jedna odluka iz jednog centra? Drugačija mišljenja su nedopustiva, a ukoliko se i pojave, nailaze na streljački stroj tzv. zapadnih demokrata i njihovih „principa i vrednosti”.
Oni ne poštuju teritorijalni integritet Srbije. Manje je važan od ukrajinskog. Od Beograda se traži da poštuje sve zemlje i njihove granice, sem svojih, čime treba da „dobrovoljno” prihvati i aminuje oduzimanje Kosova i Metohije. To što su nas bombardovali 1999. treba da zaboravimo, moramo da predamo KiM i Moskvi izbacimo argument za njihovu agresiju na Ukrajinu. Nameću nam „Stokholmski sindrom”, da volimo svog dželata, i mazohističko ponašanje – da sebi činimo štetu i nanosimo zlo.
I dok ovo ispisujem, u sećanju mi iskrsava davno izbledela fotografija na kojoj američki oficir hladnokrvno puca iz „kolta” u glavu nesrećnog Vijetnamca u šarenoj košulji s kratkim rukavima koji kleči ruku vezanih na leđima. Poluzatvorene oči i zastrašujuća grimasa na desnoj strani lica. Ako je ovaj jadnik ubijen kao pretnja Imperiji, a naročito za njen spas, jasno mi je zbog čega je Imperija izgubila rat. O tome su pevali „Kridensi”, Džon Baez, Dženis Džoplin i mnogi drugi tražeći da se američki vojnici povuku iz Vijetnama. Neko je davno rekao da se silom ništa trajno ne može rešiti.
Prisetih se i stava Pentagona, koji je sam „istraživao” zločin svojih vojnika u Siriji od 18. marta 2019. Prema pisanju „Njujork tajmsa”, bačena je bomba na „veliku gomilu žena i dece stešnjenih uz obalu reke” u blizini sirijskog grada Baguza, a zatim je nastavljeno bombardovanje. Pentagon je ocenio da nije bilo „prekršaja pravila angažovanja i zakona o ratu”. Kao ni kad je nedavno u Avganistanu američki dron, čije je delovanje nadgledao aktuelni ministar odbrane Ostin, ubio dvadesetak avganistanskih mališana. Valjda je zato, u retkom izdanju nesvesnog izliva iskrenosti, bivši predsednik SAD Džordž Buš mlađi svojevremeno priznao da je invazija na Irak bila „potpuno neopravdana i brutalna”, a onda se ispravio da je mislio na napad na Ukrajinu. Zvaničnik Hjuman rajt voča je to nazvao „frojdovskom greškom veka”. Čudna je podsvest.
Srbiji poručuju da ne može da sedi na dve stolice i da mora da prizna tzv. Kosovo. SAD i EU se baš tako ponašaju – na dve stolice. Traže od Srbije i svih članica UN odbranu međunarodnog prava, teritorijalnog integriteta i suvereniteta država, a sami ih krše. Traže zaštitu ljudskih prava prema Povelji UN, a sami je gaze. Traže podršku multipolarnog sveta za svoju unipolarnu hegemoniju. Zapravo, to nisu dve stolice, nego 16 različitih pristupa.
Činjenica je da Zapad traži način da završi posao kažnjavanja i komadanja srpskog naroda kao vodećeg političkog faktora na Balkanu. I zato – sve što je drugim narodima dozvoljeno, Srbima je zabranjeno.
Dragiša Petrović,
novinar i publicista, Kragujevac