Naš dug prema precima

06. 06. 2022. 14:25

(Фото Р. Крстинић)

Pre izvesnog vremena iz izveštaja Gvozdena Nikolića iz Čačka saznao sa da su nadležni za čačansko groblje odlučili da će posmrtne ostatke svih pokojnika za koje njihovi potomci ili rođaci na plaćaju naknadu za zakup grobnog mesta „iseliti” iz njihovih grobova. Kako je rekao Nikolić, „smestiće ih u garsonjeru”, misleći na zajedničku grobnicu. Nije rekao šta će biti s onim pokojnicima koji nemaju nikoga ko bi plaćao zakupninu za njihovo grobno mesto. Verovatno ni njihov položaj ne bi bio ništa bolji – svi u „garsonjeru”.

Dakle, uslov za korišćenje groba je plaćanje naknade za grobno mesto. To nije slučaj samo u navedenom gradu, već i u drugim većim gradovima u Srbiji koji imaju organizovano poslovanje u vezi sa grobljima. A kada se posmrtni ostaci odnesu, u grobove ovih pokojnika bili i „useljeni” ili zaslužni građani ili oni za koje neko može da plati zakup, jer, očigledno, tržišni uslovi moraju da važe i u ovoj oblasti.

Pitam se zašto država i u ovoj oblasti mora da posluje po tržišnim principima. Ima li državljanin ove države – od koga se traže vernost, lojalnost, pa i život ako zatreba – pravo da mu država pokloni parče zemlje površine dva puta jedan metar, gde će večno da počiva u miru, bez uznemiravanja? Ako država ne može da to parče zemlje pokloni, neka mu ga bar proda, da bude njegovo, da ga niko ne uznemirava, iskopava i premešta u „garsonjeru”.

Zar je potrebno da se ovo parče zemlje izdaje u zakup na određeno vreme? Večnost nema vremensko trajanje. I država sama koristi ovo zemljište koje su joj, bez naknade, ostavili njeni nekadašnji građani, među kojima su i oni čiji posmrtni ostaci leže u tim grobovima. Neki od njih su dali i svoj život za to zemljište. A to je najveća naknada koju su mogli da plate za to parče zemlje.

Svestan sam činjenice da neko mora da održava groblja – da kosi travu, orezuje drveće... Ali neka te troškove snosi lokalna zajednica. Nije potrebno da se od toga pravi biznis na profitnom tržištu. Ima stvari gde se mora raditi i sa gubitkom. To je naš dug prema precima.

Petar Marković,
Beograd