Kako je Varšava postala zaštitnik Kijeva
Председници Анджеј Дуда и Володимир Зеленски приликом сусрета у Кијеву (EPA-EFE/Sergey Dolzhenko)
Specijalno za „Politiku”
Varšava - „Poljska može biti istinski nezavisna samo u slučaju nezavisnosti Litvanije, Belorusije i Ukrajine, dok dominacija Rusije nad ovim zemljama otvara put porobljavanju Poljske”, pisao je pre gotovo pola veka u Parizu Ježi Gjedrojć, poljski emigrantski intelektualac. Ovaj pisac i političar smatra se tvorcem moderne spoljnopolitičke doktrine Poljske, ali i ključnim pokretačem „istorijskog resetovanja” odnosa sa Ukrajinom. Gjedrojć je bio i urednik „Kulture”, jednog od najznačajnijih evropskih posleratnih časopisa, koji je okupljao imena poput Česlava Miloša, Vitolda Gombroviča, Andrea Malroa, Emila Siorana, Albera Kamija, Aleksandra Solženjicina i mnogih drugih.
U širokom spektru političkih struja poljske emigracije Gjedrojćeve političke ideje bile su usmerene ka ukrajinskoj antikomunističkoj inteligenciji s namerom o obostranom odbacivanju „istorijskih stereotipa” (napuštanje mitova o „velikoj Poljskoj” i „ukrajinskoj žrtvi”) i stvaranju strateškog političkog i kulturnog partnerstva.
Prepiska Gjedrojća i ukrajinskog esejiste i istoričara Bohdana Osadčuka otkriva i mnogobrojne ideje poljske inteligencije o stvaranju federacije „slobodnih zemalja centralne Evrope”, ali i nedoumice o pozicioniranju Ukrajine u postsovjetskom dobu.
U istorijskom kontekstu, Gjedrojćeva doktrina prati strateške pravce poljskog državnika Jozefa Pilsudskog, koji je po okončanju Prvog svetskog rata planirao stvaranje „Intermarijuma”, multikulturne konfederacije od Baltika do Crnog mora, koja bi bila brana uticaju sovjetske Rusije, ali i protivnik širenju Nemačke na istok Evrope. Pod uticajem Gjedrojćevog saradnika Julijuša Mjereškovskog, poljska emigrantska elita odrekla se teritorijalnih pretenzija u korist stvaranja čvrstih saveza sa susednim državama radi formiranja snažnog antisovjetskog pakta.
Njene dileme o saradnji s ruskom „antiimperijalnom” inteligencijom nasledila je Poljska Leha Valense i njegovih naslednika. I dok su odnosi s Rusijom od pada Berlinskog zida do Majdana imali različitu političku i ekonomsku dinamiku, sa brojnim pokušajima rešavanja bolnih istorijskih tema, odnosi sa Ukrajinom kontinuirano su išli uzlaznom linijom. Bliske i redovne veze na najvišem nivou održavali su bivši predsednici Aleksander Kvašnjevski i Leonid Kučma, kao i Leh Kačinjski i Viktor Juščenko. Poljski predsednik Bronjislav Komorovski bio je jedan od retkih lidera zemalja EU koji su održavali vezu s Viktorom Janukovičem, što je učinio da Poljska stekne reputaciju poverljivog saveznika Ukrajine i branitelja njenih napora da se integriše sa zapadnim političkim i bezbednosnim strukturama.
Za poljsku političku elitu Ukrajina je geopolitički prostor koji odvaja Poljsku od Rusije, a koja se u zvaničnim krugovima u Varšavi često smatrala glavnom bezbednosnom pretnjom. Politička i ekonomska emancipacija Ukrajine od Rusije, iz poljske „postmajdanske” perspektive, sagledava se kroz mogućnost slabljenja demografskog, privrednog i vojnog potencijala vlasti u Kremlju. Prozapadna ukrajinska elita posebno nakon „narandžaste revolucije” (2004) Poljsku vidi kao državu sa uspešno sprovedenom transformacijom političkog i ekonomskog sistema i glavnom sponom za saradnju sa EU i NATO-om.
Ukrajina je od početka sukoba u Donbasu (2014) očekivala poljsku vojnu podršku, koja je u to vreme izostala. S druge strane, Poljska je u ime EU pomogla Ukrajini da u poslednjih nekoliko godina izvrši reformu lokalne samouprave, što je bilo propraćeno rastom poverenja među stanovnicima obe zemlje. Pre dve godine skoro 60 odsto Ukrajinaca i 45 odsto Poljaka označilo je odnose dve države kao srdačne, čemu je doprinelo i oko milion i po Ukrajinaca koji su do početka ove godine radili u Poljskoj. „Lublinski trougao”, tripartitni regionalni savez Poljske, Ukrajine i Litvanije (2020), bio je novi osnov za političku, ekonomsku, kulturnu, ali i vojnu saradnju ovih zemalja. Njegov cilj bio je da ojača dijalog između ovih zemalja i pomogne Ukrajini da povrati teritorijalni integritet i sprovede evroatlantske integracije. Dokument iz Lublina zasniva se na snažnom istorijskom nasleđu poljskog Komonvelta s kraja 18. veka i ostaje otvoren za članstvo „demokratske” Belorusije.
Dakle, spoljnopolitičke aktivnosti Poljske u odnosu na rat u Ukrajini trebalo bi u najvećoj meri sagledavati kroz nastojanja zvanične Varšave da postane još snažniji politički, ekonomski i kulturni faktor u centralnoj i istočnoj Evropi. U bezbednosnom smislu, Poljska nastoji da iz razloga sopstvene strategijske dubine postane kohezivni element za značajan deo postsovjetskog prostora. U tom pogledu, njeni interesi prilično se podudaraju sa aktivnostima SAD i Velike Britanije u ovom delu Evrope, ali se s podozrenjem posmatraju iz Pariza i Berlina.