Nedelja je praznik samoće
Фото Пиксабеј
Nedelja je najduži dan u sedmici i predstavlja kaznu za tebe kao stranca. Previše je slobodnog vremena. Toga dana misli slobodno tumaraju po glavi. Obrni-okreni, moraš da se setiš mnogo čega.
Uspomene iz prošlosti, duboko potisnute tokom radne nedelje, tiho se prikradaju. Napadaju sa svih strana. Mešaju se sa tvojim mislima, ne pitajući da li ih želite.
Pojavljuju se u pogledu kroz prozor, u reljefima taloga kafe u šoljicama, u zvuku telefona koji je toga jutra slučajno ranije zazvonio, u golubovima koji sleću na vašu terasu čekajući da im bacite mrvice hleba.
Sećanja plešu pred očima. Ponekad se smejete, ponekad vam izazivaju suze koje se kotrljaju niz obraze, a nekad vas dovode do nirvane te samo sedite i čekate nešto što se nikada neće pojaviti. Teraju vas da molitveno i sasvim tiho izgovarate imena onih koje volite, ali i onih koji su otišli u svet zaborava.
Nedelje nas podsećaju na porodične ručkove. Podsećaju na bake i deke. Na supe sa rezancima, sarme, gibanice, pohovane šnicle, knedle sa šljivama, na makarone u prezlama i orasima. Na gurnut novac u ruku za džeparac od rodbine.
Nedelje su dugačke, uskršnje, liturgijske. One su radost svakog deteta. U njima se sreću tetke i teče, ujaci i ujne, braća, sestre, rođaci. One su svete i svi su svečarski obučeni. One su predah od obaveza kada imamo vremena za bližnje. To je dan kada se pričaju tajne.
Nedeljom se ustaje kasno, lenčari u pidžamama. Mame i tate su sa decom. Ponekad se pišu dnevnici o događajima koji su nam se desili prethodnih sedam dana. Gledaju se najlepši jutarnji dečji TV programi.
Nedelje me podsećaju na šetnje polupraznim gradom. Na odlaske u šume, na pranje očevog automobila. U mojim nedeljama svi smo nekako nasmejani, večito mladi i bez porodičnih svađa.
Nedeljom je moja ćerka kod mame. Ustajem rano, kuvam kafu i uspomene iz prošlosti su već tu. U tišini nedeljnog jutra, bez graje i buke na ulici, one naviru. Ništa im u toj tišini ne stoji na putu.
Nakratko ih zaustavi žagor ljudi na ulici nešto pre deset. To su roditelji sa decom, bračni parovi koji žure na misu u protestantsku Betlem crkvu, koja se nalazi svega pedesetak metara iza zgrade u kojoj živim. U deset se oglašavaju zvona koja označavaju početak nedeljne mise.
Kada se završi crkvena služba, svi ti ljudi odlaze u posetu roditeljima, rođacima i drugima koje nisu dugo videli. Prvo će otići kod njenih mame i tate, a posle kod njegovih. Praviće se planovi za sledeću sedmicu.
Deca će se dogovarati sa svojim bakama i dekama kada će doći da prespavaju kod njih, a nedelja će proći brzo bez školskih obaveza. Već sledećeg dana ih u školama čekaju učitelji i učiteljice.
Meni je nedelja praznik samoće. Nemam tetku koja živi blizu da odem na ručak kod nje. Nema nikoga da mi protumači san koji sam odsanjao prethodne noći.
Opkoljen sam i sateran u ćošak svojim uspomenama. Ne dam se, čvrsto držim gard. Primam udarce, često nesportske, ispod pojasa, ali ostajem na nogama. Doduše, pomalo grogi.
Branim se molitvama ispred ikone porodičnog sveca od svih pogrešnih misli koje dolaze sa samoćom. Molim Svetog Luku za spasenje i oproštaj. Branim se od svega toga čitajući beskonačno duge romane. Recitujem pesme, ali moram priznati ono što teško pada mojoj muškoj strani ličnosti, nedeljom uglavnom prevladava ženska strana.
Moja glavna terapija je plakanje. Uglavnom sam svaku nedelju barem na kratko isplakao. Suze bi se kotrljale niz obraz uz zvuk zamišljene violine, ali, ponekad ridam i psujem ljuteći se na svoju sudbinu.
Nedelje su u Holandiji prolazile u gledanju sa mog prozora prolaznike koji šetaju svoje pse. Stereotipna priča, koja se odigrava pred mojim očima, o čoveku na Zapadu i njegovom psu. Uvek usamljeno šetaju svoje pse. Retko ćete videti muža i ženu da šetaju psa zajedno.
Nedelje u Holandiji za mene su dani kada psi šetaju svoje gazde. Pas je čovekov najbolji prijatelj, a ovde je pas čovekov saborac u njegovoj borbi protiv samoće. Njegov razlog i opravdanje za šetnju, njegov izgovor za beg od sumorne kućne stvarnosti.
Pas nije čuvar poseda, što je njegova iskonska uloga. Oni su ovde društvena kategorija. Doduše, ne možete voditi razgovor sa psom, ali mu možete do mile volje pričati bez straha od njegove reakcije.
Pas ima toplo telo, možete čuti njegovo disanje, ponekad zalaje. Strpljivo sedi pored vaših nogu uporno vas gledajući. Nikada vas neće napustiti i uvek će se radovati vašem dolasku.
Nemam psa, pa šetam sam.
Valentin Matić
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je mojzivot@politika.rs
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika