Zamka za Putina i uvod u treći svetski rat
Početak rata Rusije i Ukrajine je izgledao kao dobro pripremljen scenario kojim je trebalo da se ruska vojska zaglavi u stepama, a ruska ekonomija udavi sankcijama sa jedne, a da se EU i NATO disciplinuju od strane Vašingtona (pa i Londona) sa druge strane. U tom scenariju je svoju ulogu verovatno odigrala (svesno ili ne) i Kina koja je u decembru prošle godine rusko-kineske odnose kvalifikovala kao „alijansu” dajući vetar u leđa Moskvi. Amerika je ovim sukobom dobila ono što joj je oduvek bio cilj – izbacivanje Rusije iz Evrope, disciplinovanje Nemačke i EU i jače prisustvo na evropskom kontinentu kroz misiju „spasavanja civilizacije”.
Rusija je ušla u rat na blef potcenjujući Ukrajinu i njenu spremnost i sposobnost da se odupre ruskoj vojsci. No posle početnih grešaka i koncepcijskih lutanja zasnovanih na jednostranim propagandnim premisama o tome kako su u Kijevu na vlasti „neonacisti i narkomani” (Putin), da će ruska vojska doći kao neki oslobodilac a režim će se srušiti kao kula od karata. Tada je u propagandnom narativu dominirala teza o denacifikaciji i razoružavanju Ukrajine u koju su verovali i čelni ljudi Kremlja. Sa ruske strane je delovalo da su se vratili u 1944. u kojoj njihova vojska sa petokrakom na čelu pobeđuje naciste. Sličan ali obrnut narativ vlada u Ukrajini – oni se kao nacionalisti koji kolaboriraju (sledbenici Bandere) sa najjačom silom Zapada bore protiv crvene i ruske opasnosti sa istoka.
No logika rata u kojem neuspesi dovode do promena. U Rusiji je resetovan narativ a shodno sa tim i ciljevi rata – od ideološke denacifikacije i razoružavanja se odustalo a prigrlilo se ono što deluje realno – zaštita proruskog stanovništva Donbasa kroz kontrolu nad istokom Ukrajine i jugom da bi se obezbedilo zaleđe Krimu. To je druga faza rata koja je počela da donosi polagano rezultate za rusku stranu u smislu kontrole nad prostorom od skoro četvrtine teritorije Ukrajine. No napredak ruskih snaga je prilično oprezan dok se ukrajinske snage ubrzano mobilišu i naoružavaju najsavremenijim sistemima NATO-a. Teško je sada prognozirati ishod rata, iako se može reći da nema brzog kraja sukobu. Ukoliko bi ruske snage uspele u svojim planovima to ne bi bio kraj rata već verovatno nekakvo primirje u „vidu Minska 3” jer zapadnim mentorima ne odgovara brz kraj rata.
Kao što je Rusija potcenila Ukrajinu u smislu sposobnosti otpora tako i Zapad postaje svestan da potcenjuje Rusiju i njenu sposobnost da vodi rat (pa makar ga i nije objavila) i njenu žilavost da izdrži sankcije koje se koriste kao oblik rata. Za sada Rusija stoji na nogama ali je pitanje kako će se stvari odvijati za nekoliko godina. Rusiji ide naruku to što je samo Zapad (plus Japan, Koreja i još nekoliko država) uveo sankcije Moskvi. Efikasnost sankcija zavisi i od političke volje na Zapadu da ih on sam poštuje jer vidimo političku nestabilnost po Evropi a i slabljenje demokrata u SAD što menja odnos prema ratu. Osim toga ukoliko bi SAD i Britanija uspeli da prisile druge velike igrače da ne povećavaju uvoz nafte poput Indije, a naročito Kine to bi promenilo situaciju u Rusiji. Za sada ni Kini ni Indiji ne pada napamet da poštuju zapadne sankcije Rusiji kao što su i Saudijci odbili da promene proizvodne kvote kako bi se zapad lakše snašao i bez ruske nafte. Ovo je inače prvi put da nezapadne sile otvoreno oponiraju Americi i Evropi.
Rat u Ukrajini je na jednom nivou građanski rat jer ratuju vojne snage u kojima su građani Ukrajine sa obe strane fronta. Na drugom nivou rat Rusije i Ukrajine liči na građanski rat posle revolucije 1917. u kojem su u Ukrajini ratovali „crveni iz Moskve” protiv „nacionalista iz Kijeva” (ovo je uslovno kao i svaka analogija) dakle ljudi istog jezika, iste tradicije i istorijskog iskustva (živeli su dugo u jednoj zemlji). To su elementi građanskog rata u kojem su preokreti lako mogući. Na trećem nivou to je rat države Rusije i države Ukrajine. A na četvrtom nivou to je rat Zapada i Rusije jer su zapadne službe i vojske toliko prisutne u ovom ratu ne samo kroz naoružavanje Kijeva već i kroz navođenje ukrajinskih snaga da eliminišu ruske generale. Kao i na druge vidljive i nevidljive načine. Stoga ovaj rat ima globalan karakter po učesnicima i po efektima na sudbinu čovečanstva. Da ne govorimo o zabrinutosti ljudi poput Kisindžera ili Čomskog koji upozoravaju zapadne elite da previše ponižavanja Rusije vodi u veću eskalaciju i pa i u treći svetski rat. Nažalost imamo situaciju da u Kremlju veruju da ne smeju izgubiti rat a u Vašingtonu su „demsi” spremni i na svetski rat da bi sprečili dolazak Trampa 2024. na vlast.
Politički analitičar
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista