Aleksandar Solženjicin protiv Morgana Frimena

07. 08. 2008. 22:00

(Ј. Самарџић)

Televizija gomila i potiskuje događaje. Ono što je juče bilo važno, sada je već zaboravljeno. Ono što se u žargonu TV urednika zove „avgustovska rupa” biće prevaziđeno prenosima sa trubačkog sabora u Guči i Olimpijskih igara. Koja konkurencija! Da mogu nekako oni trubači u opancima da stignu do „Ptičijeg gnezda” u Pekingu kakav bi to urnebes bio... Na oba događaja „tapiju” ima nacionalni javni servis i postalo je očigledno da se tu razvija monopol koji će se teško razbiti. Ako se ne varamo, TV Pink je časno preuzeo Gitarijadu u Zaječaru, koja je kao manje značajna, prevaziđena manifestacija „oduvana” sa programa RTS, što nije bilo najkorektnije. Egzit se podržava, Gitarijada potcenjuje. Da li to nešto govori o nama?

U informativnim emisijama predah. Evro pada i dalje, videćemo koga će to koštati. U odsustvu važnijih, prolaz je dobila poluzabavna, opominjuća informacija da je na aerodromu u Jerusalimu jedna izraelska porodica zaboravila peto dete, ali ne i 18 kofera, što podseća na film „Sam kod kuće”...

Neke je rastužila vest da je umro ruski pisac Aleksandar Solženjicin, dobitnik Nobelove nagrade za „Arhipelag gulag”. Začudo, njegovom odlasku televizija nije dala zasluženi značaj iz neobjašnjivih razloga. Više se govorilo o saobraćajnoj nesreći holivudskog glumca Morgana Frimena u kolima, kako je naglašavano, sa nepoznatom saputnicom, što je ovom udesu, osim predimenzioniranosti, davalo karakter trača. Solženjicin ili Frimen? Ako je već toliko uzdizan i toliko hvaljen Solženjicinov književni opus, nije uljudno menjati ga za američkog oskarovca, što je čini se, nesmotreno, činila TV B 92.

IVONA PRIČALICAIvona Jafali je dugogodišnja voditeljka RTV Studija B. Gledaoci je dobro poznaju, prošla je mnogobrojne etape u novinarskom razvoju, ali je ostala verna dnevnom, gradskom programu, rudniku najrazličitijih tema i povoda. Mnogo toga je naučila, ali se nikada nije odučila od preteranog pričanja. Nezaustaviva je, vergla trista na sat. Voli da koristi uzrečicu: kad je u pitanju...

Prvo pravi uvod. Opširan, prilično nejasan, ne zna se baš o čemu govori. Onda sagovorniku postavlja pitanje ili poziva nekog telefonom. Tome, opet, prethodi poduža eksplikacija. Da ublaži pitanje kako ne bi delovala neljubazno ili da, po njenom mišljenju, lakše dođe do odgovora.

Kad, konačno, dođe do onog što želi da pita, nastupa zamor, to više nikoga ne interesuje. Ponestane strpljenja da se sačeka odgovor. Hajde, pitaj šta si htela. Njoj se ponekad, događa da u preteranoj revnosti sve objasni, „otkliza” na drugu stranu, na novu temu.

Zatim, gost je često u nezavidnoj situaciji, jer je voditeljka već, delimično, rekla ono što bi on, možda, rekao, a i nije mu najjasnije kako da se postavi: da li da kaže šta zaista misli i zna ili da samo potvrdi odnosno negira ono što je voditeljka već naveliko razvezla. Ona veruje da će, ako prestane da priča, biti ukinuta televizija.

Kod Ivone Jafali niko ne suzbija taj manir. Očigledno, niko je ne upozorava da nije sve u tome da se samo ona pokaže kao poznavalac određenog problema, već da prostor treba ostaviti i drugima kad su već pozvani da se izjasne ili objasne zašto je nešto, iz bilo koje oblasti gradskog življenja, učinjeno dobro ili loše. A ona kao vrednica, pričalica ne zatvara usta. To treba izdržati ili preskočiti. Ne verujemo da bi joj se dopalo zaobilaženje.

MARIĆEVA ĆIRILICA Utorkom, na TV Košava Milomir Marić vodi „Ćirilicu”, emisiju polemično-ekskluzivnog tipa. „Ćirilica” je, možda, pandan „Latinici” na Hrvatskoj TV?

Neki ga vole, drugi ne podnose. Deo auditorijuma ga ceni, ali ima i onih koji nisu oduševljeni njegovim novinarskim pristupom. U svakom slučaju ne može se negirati Marićevo umeće u komunikaciji sa gostima i sposobnost da od njih izvuče priče i odgovore koje oni, možda, i nisu nameravali da ponude sudu javnosti. Ali, eto, u spontanom razgovoru, sa sitnim provokacijama reči izlete same. Neko od toga ume da se sačuva i ovakvu emisiju iskoristi za sebe, drugi uleću u zamku.

Sa urođenom lukavošću, pomanjkanjem straha da će uraditi nešto pogrešno, što je pohvalna novinarska osobina, a nametanjem šaljivosti kao dominirajućeg tona razgovora, promišljeno vuče konce razgovora, stalno imajući na umu da su fraze i konvencije smrt za TV dijalog. Ako ga posluži sreća, „Ćirilica” će se, sigurno, pozicionirati u kategoriju relevantnih i pažnje vrednih emisija.