Ulica 208 mučenika

23. 08. 2022. 09:32

Задарска (Фотографије Београд којег више нема)

Nedavno je izvesni čitalac ovih novina predložio da se Zadarska „pokrsti” u Ulicu Olje Ivanjicki. Ako već mora, odličan predlog, tim pre što u Zadru decenijama nema Srba starosedelaca, a atelje slavne umetnice je ionako bio tu, u blizini, na Kosančićevom vencu. Mada, u Zadru je stolovala čuvena Srpska bogoslovska škola od 1647. godine, ali to naša dojučerašnja braća ne pamte, već gledaju da izbrišu svaki trag o prisustvu dojučerašnjih suseda! A, evo, kao da ćemo i mi za njima?

Javio se i Špiro Solomon, nekada važan član gradske Komisije za imenovanje ulica i trgova i postavljanje spomenika, s pričom kako je veliki Njegoš osvanuo na malom trgu između Filozofskog fakulteta i Rektorata. U polemiku oko naziva ulice uključio se čak i predsednik države – privatno doduše – s predlogom da se zadarski sokak nazove po našem velikom piscu, razočaranom revolucionaru i akademiku Dobrici Ćosiću.

Tako je ponovo načeta ona odavno poznata priča da u prestonici još ima bezimenih ulica, s „privremenim” ili numeričkim adresama, nazvanim po nekoj susednoj, ali poznatijoj, ili kombinovano – Beogradska nova 7. deo, na primer – i velikana koji su odavno zaslužili ne samo „plavu tablu”, već i da se sećanje na njih izlije u bronzi ili iskleše u granitu.

Nema ni trun sumnje da je gradskoj komisiji koja se bavi ovom mukom svaki predlog sugrađana dobrodošao jer, osim što mora da vaga zasluge svih kandidata, mora da poštuje pravilo da plavu tablu umetnik može da dobije tek tri, a političar već deset godina nakon neumitnog odlaska. To pravilo se primenjuje oduvek jer, kao što se zna, vreme je najbolji sudija.

Ali, neki put se otegne, pa nesuđeni junaci naših ulica stignu i da otplove iz kolektivnog sećanja. Ta sudbina zadesila je i onih 208 vojnika i oficira ubijenih u Majskom prevratu pre više od 12 decenija, kada je sa istorijske pozornice nestala dinastija Obrenović.

Čime su zlosrećni vojnici zadužili otečestvo da bi im se ono danas oduživalo plavom tablom? Time što su bili zakleti obrenovićevci? Neće biti. Nipošto! Reč je o jednoj takoreći zaboravljenoj vojničkoj i ljudskoj vrlini. Iako je, naime, većina znala šta im se sprema, o čemu je svedočio i đeneral Dimitrije Đurić u svojim istorijskim sećanjima, niko od njih nije hteo da pogazi vojničku zakletvu jer reč im je vredela više od života!

Nismo ih se setili ni devet decenija kasnije, kada je istim stopama krenuo major Milan Tepić sa četvoricom svojih hrabrih saboraca. Pa iako je bio rodom iz okoline Kozarske Dubice, u današnjoj Republici Srpskoj, ime mu se skrasilo na plavoj tabli koju je više nego pošteno zaslužno u prestonici Srbije da slavi čast, podseća zaboravne i opominje kolebljive. Zato je dug prema onih 208 mučenika veći.

To ima značiti da ulica posvećena njima ne bi slavila tiranoubice, već živote koji su položeni na oltar časti, i da bar ona ne bi dala povoda za naše epske podele.

A, ako se zapati, ako uspemo da ih spasemo zaborava, naći će se još ljudskih vrlina i njihovih čuvara kojima je mesto na plavim tablama – ne samo u Beogradu, već bilo gde u svetu.

Krenulo je pa su se, na primer, na plavim tablama našli junaci koji su tokom bolnih jedanaest nedelja 1999. godine položili živote na „Nežni nakovanj” NATO-a (zvaničan naziv je „Noble Anvil”), koji smo po starom običaju crnohumorno pokrstili u „Milosrdnog anđela”, pa se zapatilo.