Samopouzdanje Srbije – izazov za Hrvatsku

Odnosi između Srbije i Hrvatske, koji su se nakon političkih promjena u obje zemlje (od 2000) postupno poboljšavali, zahladili su zbog hrvatskog priznanja Kosova u martu ove godine. Hrvatska se vlada nerado odlučila na to priznanje, protiv kojeg su bili predstavnici Srba u toj zemlji, ali i neki moćni hrvatski biznismeni. Priznanje Kosova bilo je u funkciji ostvarenja strateškog cilja hrvatske vanjske politike – ulaska u NATO i Evropsku uniju. Iako je Beograd za Hrvatsku važniji od Prištine, on (sasvim razumljivo) nije važniji od Brisela i Vašingtona. Za kooperativnost, Hrvatska je nagrađena formalnom pozivnicom u NATO i aprilskom posjetom američkog predsjednika Zagrebu. Ni jedno ni drugo nije u Beogradu primljeno sa oduševljenjem. Pritiskom na Hrvatsku (kao i na neke druge u susjedstvu) Amerika je nastojala učvrstiti svoje prisustvo na Balkanu, kako bi izbjegla eventualna iznenađenja. To se događalo u uvjetima u kojima je Srbija ipak postigla i neke uspjehe u lobiranju protiv priznanja Kosova u određenim zemljama Evropske unije i NATO-a.

Hlađenju srpsko-hrvatskih odnosa doprinijelo je i to što je u maju ove godine Hrvatska odlučila nastaviti proces protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, iako zna da su joj izgledi za uspjeh mali.

Dugotrajno oklijevanje oko formiranja nove srpske vlade u Zagrebu je stvorilo dodatnu nervozu. Hrvatski premijer Ivo Sanader izgradio je u prošle četiri godine dobre odnose s Vojislavom Koštunicom, pa bi se čak moglo reći da je priželjkivao da Koštunica ostane na vlasti.

Demokratska stranka Srbije i HDZ su ideološki i politički bliske stranke, pa takva vrsta solidarnosti ne treba nikoga iznenaditi. Na kombinacije koje su se pojavljivale neposredno nakon izbora, Zagreb je gledao s oprezom. Najava da bi radikali mogli formirati vladu više je uznemirila prijatelje Srbije nego one hrvatske nacionaliste čija je politika već po definiciji antisrpska. Na prvi je pogled paradoksalno, ali na drugi logično da su upravo radikalni hrvatski nacionalisti priželjkivali takav ishod. Radikalska bi vlada usporila putovanje Srbije prema Evropskoj uniji, a u Hrvatskoj bi ojačala ekstremnu desnicu, kojoj nakon sloma Hrvatske stranke prava nije preostalo drugo nego da se okuplja na fudbalskim utakmicama i koncertima Marka Perkovića Thompsona. Pobjeda radikala u Srbiji stvorila bi novi alibi za politiku „obrane nacionalnih interesa” u Hrvatskoj – i to upravo u trenutku kad zahtjevi za obranom nacionalnog suvereniteta zvuče sve manje uvjerljivo. U sjeni očekivanih problema koje bi eventualna radikalska vlada imala sa Briselom, Hagom i Vašingtonom, Hrvatskoj bi se (lakše) šta „progledalo kroz prste”.

Iz istog razloga, hrvatski su nacionalisti hapšenje Radovana Karadžića dočekali bez entuzijazma. Odmah su upozorili da je Srbija dužna izručiti i Ratka Mladića i Gorana Hadžića, te da ne dolazi u obzir da ona uđe u Evropsku uniju istodobno s Hrvatskom. Ovo posljednje nije samo neko simboličko pitanje. Kad postane članicom EU, Hrvatska će dobiti nove mogućnosti utjecanja na srpsku politiku – već i zbog toga što će za (kasniji) ulazak Srbije u Uniju trebati i suglasnost Zagreba. Povrh toga, suđenje Karadžiću bi moglo skrenuti pažnju na neke aspekte hrvatske politike u devedesetim, a time i na sadašnji odnos službenog Zagreba prema toj politici. Ako ništa drugo, to suđenje će nas prisjetiti da je Radovan Karadžić s lakoćom stvarao sporazume s glavnim Tuđmanovim predstavnicima u Bosni i Hercegovini – primjerice, s Matom Bobanom.

Novi – odlučniji – ton koji iz Beograda dolazi prema Zagrebu, iznenadio je hrvatsku političku javnost. On pokazuje da nova srpska vlada vjerojatno ima i samopouzdanja i volje da otvoreno postavi i ona pitanja koja dosad službeni Beograd (iz razloga političke korektnosti, ali i zato što nije imao ozbiljne saveznike) jednostavno nije mogao postaviti. Ostaje da se vidi hoće li Hrvatska na tu novu situaciju odgovoriti novom politikom, ili će zadržati sadašnju i riskirati da bude sve manje uvjerljiva. 

Dr Dejan Jović je profesor međunarodne politike na Univerzitetu Stirling u Škotskoj, i autor knjige „Jugoslavija – država koja je odumrla” (Beograd, 2003)