Kad Srbin vodi „Kroaciju"

U vremenima prljavog rata – dok se moglo putovati jedino zaobilazno preko Mađarske, tako da je stići autobusom iz Zagreba u Beograd bilo potrebno dugih 12, a nerijetko i predugih 16 sati – nezamislivi su bili susreti sportaša dviju razdruženih republika. Iznimke su bivala samo natjecanja pod paskom međunarodnih saveza, poput „utakmica stoljeća“, kako su raspjevani reporteri nazivali sudare nogometaša tadašnje „Kroacije”, a današnjega „Dinama”, s „Partizanom” u Beogradu i Zagrebu; reprezentacija rukometašica Srbije i Hrvatske na neutralnome tlu u Mađarskoj: ili pak košarkaša na europskome prvenstvu u Ateni. Pogotovu nisu bili mogući prijelazi sportaša s jedne na drugu stranu koje su se mrko gledale preko puščanoga oroza. Ostvarivali su se jedino bijegom, pa je tako hrvatski sport ostao osiromašen za dragulje najviše svjetske vrijednosti, riječkoga vaterpolistu Vladu Vujasinovića (poslije osamostaljenja igrao je za mladu reprezentaciju Hrvatske), osječku tenisačicu Jelenu Dokić, košarkaša iz Slavonskoga Broda Predraga Stojakovića (na koga je zlatnu udicu vidovito bacala „Cibona”), nogometaša iz Borova Sinišu Mihailovića; a srpski za stolnotenisačicu Tamaru Boroš, kanuista Stjepana Janića, košarkaša Ivu Nakića, vaterpolistu Vitu Padovana...

Oluja iz Beograda

Nedavno je snažnu oluju uzvitlao dokazani nogometni stručnjak Ljupko Petrović koji je prihvatio ponudu veletrgovca Zlatka Zubaka da za plaću koja može stati uz bok zapadnoeuropskim trenerskim primanjima preuzme kormilo novoga hrvatskog prvoligaša „Kroacije” iz Sesveta. U Hrvatskoj je tu misiju dočekalo rogoborenje čistunaca, koji više drže do toga da su mu krvna zrnca srpska i pravoslavna i da je, zamislite, molim vas, dotični gospodin stigao ravno iz Beograda, negoli što je svojim umijećem svojedobno uveo subotički „Spartak” u Prvu saveznu ligu, novosadsku „Vojvodinu” doveo do naslova prvaka ondašnje zajedničke Jugoslavije i što se, napokon, s „Crvenom zvezdom” okitio zvanjem klupskoga prvaka Europe. Kao slabašna olakšavajuća okolnost u očima onih koji dijele ljude na „naše“ i „njihove“, bio je Petrovićev igrački životopis. Postao je i do danas ostao prvi strijelac „svih vremena“ NK „Osijek”, s kojim je ubrao i prve trenerske uspjehe. A niz beogradskih dnevnika stalo ga je bjesomučno udarati motkama zato što je u Hrvatsku i u klub po imenu „Kroacija” došao s mjesta predsjednika srpske udruge nogometnih trenera. Jedan od njih je čak zavapio „Šta uradi, crni Ljupko“, i prozvao ga pitanjem:da li bi, primjerice, izbornici hrvatske reprezentacije, prošli, Zlatko Kranjčar, i sadašnji, Slaven Bilić, došli u neki seoski klub kakav je „Kroacija”? Taj pisac od imena nije znao da je upravo Zlatko Kranjčar proljetos uveo tu istu „Kroaciju” u prvoligaško društvo, a da je i u teškoj zavadi sa zemljopisom dokazao je time što je Sesvete prezrivo proglasio selom. Kao kad bi, usporedbe radi, neki njegov površni zagrebački kolega po peru zlobno napisao da su Kula ili Čačak, koji imaju srpske prvoligaše, sela.

No, koplja su bačena u trnje kad je Petrović s „Kroacijom” postao hit lige. Poratnu crnu magiju prvi je razbio Ljubomir Travica, odbojkaški trener na glasu, kad je preuzeo reprezentaciju Srbije i Crne Gore. Travica, koji je srpskih korjena, rođen je u Hrvatskoj, gdje je i zaslužio međunarodno sportsko ime. Kasnije su ga puti odveli u Italiju i tamo se potvrdio najprije kao igrač, a potom i kao stručnjak. U Beograd je stigao s hrvatskim državljanstvom, a što je zasmetalo nekim trenerima koji su se pobunili protiv Slobodana Miloševića (naravno, predsjednika Odbojkaškoga saveza Srbije) zašto je povjerio nacionalni tim osobi s hrvatskom putovnicom. Ali sve po onoj da je svako čudo za tri dana. Odbojkaška Hrvatska je uzvratila Srbiji, kad je za trenera varaždinskoga „Varteksa” bio postavljen Milan Aksentijević, koji je odmah razveselio najveći grad hrvatskoga Zagorja osvajanjem državnoga prvenstva. Aksentijević je danas trener ženske reprezentacije Hrvatske. No kako odbojka nije medijski isturena, njegovi uspjesi, nažalost, prolaze u tišini. Zato je kao bomba prasnuo pristanak Splićanina Nikole Pilića da se uoči presudnoga dvoboja za ulazak u Svjetsku skupinu Dejvisovog kupa s Australijom lati uloge savjetnika srpskoga sastava. Pilić je kao teniski trener debelo nadmašio svoje značajne igračke domete, kad je bio među osam najboljih na svijetu. Osim što se dvaput s Njemačkom i jednom s Hrvatskom upisao u vječnu listu pobjednika Dejvisova kupa, on je u nisku uspjeha stavio i Novaka Đokovića. U njegovoj prestižnoj akademiji u Minhenu uzeo ga je u ruke kao dvanaestogodišnjega dječarca i poslije trogodišnjega brušenja poslao ga u veliki putujući planetarni teniski cirkus. Taj savjetnički posao u Srbiji u njegovoj domovini bio je najprije dočekan s neskrivenim čuđenjem, da ga danas uglavnom prihvaćaju bez zločestih upadica. Popisu trenerskih imena, valjalo bi pridodati i sjajnoga vaterpolskog učitelja Nikolu Stamenića koji je preklani potpisao ugovor s negdašnjim europskim prvakom, splitskim Jadranom, ali se naljućen zbog pokušaja uplitanja zvanih i nezvanih u njegov posao ubrzo zahvalio i zalupio vrata.

Put u jednom smeru

Od trenera su puno brojniji aktivni sportaši koji su potražili sreću kod susjeda. Za sada je to jednosmjerni put – iz Srbije u Hrvatsku. S negodovanjem su bivali primljeni izlasci na teren nekolicine nogometaša, od kojih su najistaknutiji biliRadomir Đalović, koji je na poziv Roberta Prosinečkoga zaigrao za NK „Zagreb”, i reprezentativac Dragan Žilić koji je stao na vrata Rijeke. Dio uspaljenih gledatelja im je najprije zborno klicao: „Ubij, ubij, ubij Srbina!”, ali su im obojica izvanrednim partijama ubrzo začepili usta. I Žilić i Đalović (koji je poslije „Zagreba” prešao u „Rijeku”) otišli su poslije nekoliko provedenih sezona u Hrvatskoj dalje u zapadni svijet, punim ustima hvale za svoje poslodavce, trenere pa i navijače.

Srpska rukometašica Andrijana Budimir tri godineigrala je za družinu hrvatskih prvakinja „Podravku” iz Koprivnice, gdje se nakon nepovjerljivoga dočeka nametnula u gradsku ljubimicu. Štoviše, lijepa Andrijana je kao članica „Podravke” zaigrala za reprezentaciju Srbije i Crne Gore na prvenstvu Europe svojedobno održanom u Hrvatskoj i bila među najzaslužnijima za pobjedu svojih djevojaka nad domaćim curama. Zvižduci kad je izlazila na parket i primala loptu nisu bili oštri kao što je očekivala...Neka bude zapisano, da je gospođica Budimir, pored srpskoga, dobila i hrvatsko državljanstvo.

Prestajem s nabrajanjem imena ljudi koji su osebujno obilježili srpsko-hrvatske sportske odnose uz zaključak da je nakon prvotne poratne normalizacije kad su se njihali na oštrici noža, nastupilo osjetno smirenje. Istina, do globalnoga otopljenja ćemo još dobrano pričekati, ali će budući prijelazi iz jedne u drugu državu sveviše bivati nalik uobičajenoj promjeni posla, negoli čudo neviđeno kao što je donedavno bilo. Ali neka se zna da od srpskih velemajstora najpopularnije u Hrvatskoj su pristale tenisačice Ana Ivanović i Jelena Janković, kao i Novak Đoković, a plivač Čalić je na onomadašnjem otvorenom prvenstvu Hrvatske u Dubrovniku, nakon osvojenoga prvog mjesta bio ispraćen pljeskom.

Uostalom, vječna nogometna netrpeljivost „Crvene zvezde” i „Partizana” u Srbiji, jednaka je ratu koji traje između zagrebačkoga „Dinama” i splitskoga „Hajduka”. Zakrvljenosti su stigle dotle da su se poslije sukoba pristaša „modrih” i „bilih” gubile mlade glave. O tome sukobu kazuje najsvježiji slučaj igrača Mirka Hrgovića, rođenoga u Sinjskoj krajini, protiv koga su ustali najžešći momci iz obaju tabora. Oni iz splitske „Torcide” kivni su zato što je prešao u omraženi im purgerski „Dinamo”, a iz zagrebačkih Bed blu bojsa” zato što je ranije oduševljeno nosio majicu „Hajduka”. Kad izađe na terenna Hrgovića viču i vrište bez prestanka. Još neznani počinitelji napravili su njegovu lutku od krpa i plastike i objesili je ispred „Dinamovih” klupskih prostorija, sa zapaljenom svijećom i porukom koja mu prijeti smrću. A to što doživljava Hrgović u svojoj zemlji, srpski sportaši – dođoši na radu u Hrvatskoj ipak nisu i zasigurno neće.