Princeza Olivera kraj svojih roditelja

30. 08. 2022. 12:49

Кнез Лазар и његова породица (Оливера је прва слева), репродукција литографије Павла Чортановића из 1860. године (Фото: Википедија)

Dugo su mnoge naše znamenite žene iz dalje ili bliže prošlosti bile neopravdano zapostavljene ili zaboravljene. Među njima i princeza Olivera Lazarević, kćerka kneza Lazara i kneginje Milice, koja je u svoje vreme dobrim delima mnogo zadužila srpski narod. Da podsetimo: posle Kosovske bitke 1389. godine, u kojoj je poginuo i knez Lazar, u obezglavljenoj i opusteloj Srbiji na vladarskom tronu našla se njegova udovica kneginja Milica. Da bi zaštitila svoj narod od nove najezde Osmanlija, kneginja je bila prinuđena, pored drugih vazalskih obaveza, i da svoju najmlađu kćer, 16-godišnju Oliveru pošalje u harem mrskog sultana Bajazita, koji je samo godinu dana ranije pogubio njenog oca i mnoge srpske velikaše, vitezove i kosovske junake.

Punih dvanaest godina provela je Olivera na turskom dvoru u Jedrenu, tadašnjoj otomanskoj prestonici. Za to vreme, iako vrlo mlada, uspela je da svojom sposobnošću i snalažljivošću postane glavna sultanija među četiri zakonite sultanove supruge, a lepotom i ljubavnim čarima opčini surovog sultana zadobivši njegovu veliku naklonost pa je skoro uvek izlazio u susret njenim željama i molbama. To je mudra Olivera obilato koristila za dobrobit svoje otadžbine, pored ostalog i odvraćanjem Bajazita od eventualnih osvajačkih pohoda na Srbiju, pomažući time svom narodu da u miru lakše i brže zaleči kosovske rane i oporavi se od pretrpljenih stradanja i pustošenja.

Međutim, kada su u bici kod Angore 1402. godine Mongoli porazili Turke i zarobili Bajazita, koji je u očajanju izvršio samoubistvo, sultanija Olivera se vratila u Srbiju, gde je posle ostarele kneginje Milice vladarski tron preuzeo despot Stefan Lazarević, koji je upravo te 1403. godine premestio prestonicu iz Kruševca u Beograd. S puno pažnje i ljubavi, Stefan je dočekao sestru pri povratku i uselio je u svoj lepi dvorac u prestonom gradu. Skoro četvrt veka potom, Olivera će bratu biti veran pratilac, saradnik i savetnik, dajući mu posebno dragocena uputstva kako da se ophodi prema Turcima da bi očuvao mir i slobodu za svoju zemlju i narod. Istovremeno, princeza se svesrdno angažovala i oko izgradnje, uređenja i unapređenja Beograda, koji je u kratkom razdoblju od zaostalog i neuglednog gradića postao vrlo lepa, privlačna i moderna evropska prestonica.

Nažalost, 1427. godine despot Stefan, pogođen moždanim udarom, iznenada umire u najboljem životnom dobu, pa Olivera tako ostaje ne samo bez voljenog brata i zaštitnika, već i bez svog Beograda, koji ubrzo preuzimaju Mađari. Ne zna se pouzdano gde je i kako princeza provela sledećih oko deceniju i po života, pre nego što se 1444. godine upokojila. Imala je tada oko 70 godina, ali nije poznato gde je sahranjena.

Od tada je proteklo blizu šest vekova, a ovoj znamenitoj i plemenitoj Srpkinji se još nismo, čini se, dostojno odužili za sve što je za svoj narod učinila, uključujući tu i njen Beograd. Doduše, u opštini Zvezdara postoji Oliverina ulica, ali ovaj uopšteni naziv mogao bi se odnositi i na koju bilo osobu ovog imena. Isto tako, u Zemunu je prošle godine dotadašnja Ulica Petra Zrinjskog preimenovana u Ulicu princeze Olivere. Međutim, istorijski gledano, možda bi logičnije bilo da se neka ulica u starom delu Beograda, recimo dosadašnja Gračanička, nazove njenim imenom. Tako bi, simbolično, kćerka bila kraj svojih roditelja, pošto su u neposrednoj blizini i ulice Cara Lazara i Carice Milice. Takođe, nedaleko odatle je Kalemegdan, gde se nalazio dvorac despota Stefana, u kojem je Olivera provela najbolje i najdelotvornije godine svog života.

U tom slučaju pomenuta „nemušta” Oliverina ulica na Zvezdari mogla bi komotno da se nazove Gračanička, kako bi slavni srpski manastir na Kosovu imao odgovarajuću počast i u našem glavnom gradu.

Sveta Jokić,
Beograd