Robijaši plaćaju svoj boravak u zatvoru

Jelena Stevanović

31. 08. 2022. 15:36

За свој рад током затворских дана нису адекватно плаћени (Фото EPA/Erik S. Lesser)

Američki predsednik Džozef Bajden nedavno je oprostio deo studentskih kredita, a sad se već nameće pitanje da li bi trebalo da otpiše i deo „zatvoreničkog” duga.

U većini Amerike postoje zakoni koji vlastima daju pravo da od uhapšenika naplaćuju vreme provedeno iza rešetaka. Mnoge savezne države ne koriste ovu mogućnost, ali se zbog država u kojima se primenjuje ovakva politika može govoriti o dužničkoj krizi zatvorenika.

AP navodi primer žene koja je pre dvadeset godina odslužila dve i po godine robije zbog droge i koja državi Konektikat još duguje skoro 85.000 dolara za troškove boravka u zatvoru. Konektikat danas od robijaša naplaćuje do 249 dolara po danu, dok je u Mičigenu tarifa 60 dolara.

Zagovornici ovakve politike ističu da je pravednije da za smeštaj i hranu osuđenika plaćaju sami osuđenici, a ne poreski obveznici. Protivnici podsećaju da su robijaši uglavnom najsiromašniji Amerikanci i da oni po izlasku na slobodu ili ne mogu da pronađu posao ili nalaze najmanje plaćena radna mesta. Ako još imaju i zatvorenički dug, njihova situacija je još teža. Iz organizacija za zaštitu ljudskih prava upozoravaju da su to „skriveni troškovi zatvaranja” i novi način da se kazne ljudi koji već služe ili su odslužili dug društvu.

Zbog toga mnoge države ne gone bivše zatvorenike da plate za boravak iza brave iako su oni formalno dužni vlastima. Druge naplaćuju smeštaj u zatvoru samo ako je nekadašnji robijaš bogat ili ako je u međuvremenu dobio nasledstvo. Treće se ne libe da bivšem osuđeniku zaplene kuću ili automobil da bi naplatile dugovanje.

Naplata za boravak u zatvoru uobičajila se osamdesetih i devedesetih godina. Tada je zavladala politika zatvaranja ljudi čak i za manja krivična dela (na primer za posedovanje neznatne količine marihuane) pa je broj hapšenika toliko narastao da su države odvajale znatan deo budžeta na zatvore.

Mnogi osuđenici otplaćuju dug zatvoru i tako što rade dok su na odsluženju kazne. Prema istraživanju Državnog univerziteta Kent u Ohaju, zatvorenici najčešće zarađuju daleko manje dnevnice od američkih radnika. Najveći broj njih čisti zatvor ili proizvodi u zatvorskim radionicama pa, na primer, šiju uniforme za vladine uposlenike ili peru veš za državne bolnice. Javni univerziteti u Virdžiniji dužni su da kupuju nameštaj samo iz zatvorskih manufaktura iz ove države.

Drugi uhapšenici su uposleni na javnim radovima izvan zatvora ili održavaju vladine prostorije, kao što je slučaj u Nebraski. Jedan deo njih angažovan je na teškim poslovima kao što je posao vatrogasca, ali nisu adekvatno plaćeni. Dok vatrogasac u Arizoni zaradi 22 dolara na sat, vatrogasac zatvorenik za isto vreme zaradi dolar i po. Zatvorenica u Koloradu mora da radi dve nedelje da bi zaradila za pakovanje tampona. Južnjačke države poput Oklahome, Alabame i Teksasa zatvorenicima uopšte ne plaćaju za rad.

Nacionalni javni radio prenosi da su vlasti dobile samo 10 do 15 odsto sume koju potražuju od bivših robijaša. Većina onih koji su izašli na slobodu gotovo da nema nikakva primanja ili imovinu pa je nemoguće da se od njih bilo šta naplati.

Ako se uzme u obzir koliko su zatvorenici stvarno zaradili na odsluženju kazne, čudno je da od njih još nešto treba naplatiti. Mnogi robijaši ne mogu da otplate dug jer im se rad u zatvoru plaća ispod tržišne cene, ali se prava vrednost njihovog rada meri u milijardama dolara. Kako pokazuju podaci Američke unije za građanske slobode, zatvorenici svake godine državi i privatnim kompanijama zarade 11 milijardi dolara. Dve trećine zatvorske populacije je uposleno i čini radnu snagu od 800.000 ljudi, ali oni ne dobijaju odgovarajuću obuku i zaštitu na radu, prenosi „Gardijan”.

Američka unija za građanske slobode u izveštaju u junu optužila je vlasti da se stalno žale na troškove održavanja zatvora, dok istovremeno primoravaju zatvorsku populaciju na prinudni rad i pretvaraju je u jeftinu ili besplatnu radnu snagu. Zatvorenici više doprinose nego što koštaju, jer obavljaju posao za koji bi država ili privatne kompanije morale da izdvoje daleko više novca da su angažovale regularne radnike, zaključuju u ovoj organizaciji.