Deveti septembar

10. 08. 2008. 22:00

Детаљ из Скадарлије (Фотодокументација "Политике")

Da, zaista je to bilo davno, gledajući odavde sa njujorške periferije, zaista je bilo davno, slike Beograda polako blede, tamo su sada neki novi klinci koji pune stranice dnevnih listova na Internetu, moja generacija se totalno povukla ili pak izumire. Da li su za to kriva sva ratna previranja, nesrećni sticaji okolnosti.. ali zaista je tako, moji prijatelji i rođaci pokušavaju rečima sakriti bol i mučninu koju su ostavile sve ove godine, ali iz razgovora biva jasno da ne treba mnogo da bi se došlo do pravog odgovora.

Iskreno, nisam ni u snu pomišljao da ću se odvojiti od Beograda celih 20 godina, od mog tadašnjeg Beograda, centra svih evropskih zbivanja, rasadnika kulturne baštine, sportskih događaja, Meke za provod i uživanje....kako je to bilo lepo u moje vreme! Novim generacijama je isto tako lepo ali na totalno različit način, što je dokaz da vreme čini svoje.

Meni su se dogodile lepe stvari i ovde - rođenje sina je okrenulo moj život zauvek, u brizi o njemu, da mu obezbedim što bolje školsko obrazovanje, prošle su godine, i sada on odlazi u taj uvek prelepi Beograd i vraća se ushićen.

„Tata ja opet idem dogodine u Beograd, tamo me čekaju drugari, Ada, Kopaonik, more“... i ipak sam srećan, jer preko njega jedan deo mene nastavlja da posećuje Beograd i divi mu se.

Moram priznati da se pomalo i plašim susreta sa Beogradom, sve je to nešto novo i za mene nesvakidašnje. Beograd na koga sam navikao više ne postoji, trebaće mi vremena da osetim svu lepotu življenja u gradu koju ne poseduje niko na svetu, koji je jedinstven i neponovoljiv.
Verujem da je velika kazna biti slobodan čovek a ne pojaviti se u Beogradu. Zato, u ma kakvom izobilju se živelo unutrašnji nagoni su veći, miris beogradske kaldrme, miris parkova, restorana... poziv je koji se ne odbija, ili je to pak nagon ostarelog Psa da ipak skonča tamo gde je i ponikao.

Pa i za taj zadnji uzdah Beograd je pravo mesto!