Olujom na „Oluju"

12. 09. 2022. 11:45

(Новица Коцић)

Kao redovni čitalac „Politike” u ovoj rubrici sam više puta našim novinama čestitao i pohvaljivao ih, a i sada to činim. Ovog puta „Politika” zaslužuje sve pohvale za pažnju i način informisanja o „Oluji” i njenim posledicama za srpski narod. Pored tekstova svojih profesionalnih novinara, u rubrici „Pogledi” česti su prilozi i kolumne čiji autori važe za velke poznavaoce i učesnike te zlokobne „Oluje”.

Međutim, moju pažnju su privukli tekstovi dvojice, u Srbiji dobro poznatih, aktera iz Knina. To su Savo Štrbac s kolumnom „Noć uoči ’Oluje’”, objavljenom 18. avgusta, i dr Kosta Novaković s tekstom pod naslovom „Noć uoči ’Oluje’ iz drugog ugla”, objavljenim 23. avgusta.

Pošto već godinama s velikim interesovanjem pratim većinu medija kad je reč o, posledično povezanim, mirovnom Planu Z-4 i „Oluji”, u svoju zbirku uneo sam i ova dva članka. Čitao sam ih i upoređivao po nekoliko puta, ali sve manje sam ih razumeo. Kako razumeti ljude koji su sve do uoči „Oluje” bili na veoma važnim i odgovornim funkcijama u samom vrhu civilne i vojne vlasti Republike Srpske Krajine, a nakon 27 godina javno se međusobno nadmeću ko je bio bolje informisan i više znao o ljudskom potencijalu, naoružanju i planovima i srpske i hrvatske vojske?

Dok pukovnik Novaković kaže da je uoči same „Oluje” pred 40 novinara rekao da hrvatske snage imaju više od 200.000 naoružanih boraca, dotle Štrbac kaže da je za taj podatak čuo od Franje Tuđmana tek početkom 1996. godine. Novaković je još rekao: „Mi smo znali da će biti napad, ali nismo znali baš koji dan. Ljudi smo imali to što smo imali. Pregovaralo se o planu Z-4. Bilo je: hoće biti – neće biti. Ali mi smo bili spremni.” Štrbac spominje neki famozni telegram koji je Glavni štab Vojske RSK dobio od Generalštaba Vojske Jugoslavije i daje mu suštinski i istorijski značaj, a Novaković ima sasvim drugačije mišljenje o tome. Novaković je makar „uzgred” spomenuo mirovni plan, a zašto gospodin Savo Štrbac i ovom prilikom, kao i na svim medijima već decenijama, izbegava da kaže da li je Plan Z-4 bio propuštena istorijska šansa? Nije Štrbac u tom pogledu usamljen. Mnogi ljudi, intelektualci, političari i analitičari, koji su nekada bili građani Hrvatske, a sada Srbije, na pitanja o Planu Z-4 menjaju temu i odgovaraju da je Slobodan Milošević izdao Srbe iz Hrvatske, te da je Martiću uoči same „Oluje”, na pitanje: „Šta da radim predsedniče?”, Milošević odgovorio: „Ubij se, Martiću!"

Svako ko želi da sazna sve o ovom razgovoru Miloševića i Martića i kako je Martić odbacio Plan Z-4 može to naći u Arhivu RTS-a. Na tu temu je za desetogodišnjicu „Oluje”, dakle 2005. godine, emitovan jednosatni razgovor generala Mileta Novakovića i ratnog gradonačelnika Knina Drage Kovačevića. Iz tog razgovora se vidi da je Martić u Beogradu obećao Miloševiću da će o Planu Z-4 raspravljati Skupština SAO Krajine, ali po dolasku u Knin dao je nalog da se skupština ne saziva. Ubrzo, pred samu „Oluju”, usledio je telefonski razgovor dva očajnika. Martić je tražio od Miloševića da mu pošalje nekoliko aviona, ali je dobio odgovor da je to neizvodljivo. Nakon toga je usledilo, napred citirano, očajničko Martićevo pitanje, kao i ružan i neočekivan Miloševićev odgovor.

Na kraju, podržavam apel gospodina Štrpca da državne institucije koje je naveo što pre organizuju naučni skup na temu pada RSK. Verujem da bi time bio obuhvaćen i Plan Z-4.

Međutim, mišljenja sam da Savo Štrbac, sa svojim veoma afirmisanim Dokumentaciono-informacionim centrom „Veritas”, nije neko ko treba da moli državne institucije, nego da bude partner i učesnik u organizaciji tog naučnog skupa.

Svetko Latinović,
Kać