Moraju se stvoriti mehanizmi za naplatu ratne štete
(Фото Д. Јевремовић)
U svom prilogu ovoj rubrici pod naslovom „Ratne žrtve u bescenje” publicista Mr Milan Dimitrijević založio se da se izvrši popis svih žrtava ratova i to kao nematerijalna i kulturna riznica, predlažući čak i institucije koje treba da učestvuju u tom popisu. Ovde želim da ga obavestim da je zakonom osnovan Muzej žrtava genocida koji je na svom sajtu naveo da sprovodi intenzivne aktivnosti na identifikaciji žrtava Drugog svetskog rata i na reviziji Popisa žrtava Drugog svetskog rata koji je sproveden 1964. i 1965. godine. Na njihovom sajtu nalazi se poziv za odazivanje apelu za učestvovanje u tom popisu i formular za popunu podataka čime se doprinosi identifikaciji žrtava i očuvanju dostojanstvenog i trajnog sećanja na žrtve.
Međutim gospodin Dimitrijević smatra da je sramotno da odricanje od naplate ratne štete bude jedini razlog za neobjavljivanje imena žrtava. Na nastavku Popisa radi Muzej i to je od velikog značaja za nas – potomke žrtava i sve ostale građane ratnih pobednika.
Međutim, međunarodne siledžije ne haju za naše Popise. Ratove 1914, 1941. i 1999. vodili su da bi nas pljačkali i zauzimali teritoriju. Oni svojoj deci ne daju džeparac nego njihova deca moraju da rade i da ga zarade. Oni jedino razumeju jezik novca. Zato je naplata ratne štete, ne samo za ljudske žrtve već i bombardovane fabrike, gradove, zgrade, puteve i drugo jedini način da ih odvrati od ratnih ciljeva. Koliko je to važno pitanje za njih govori i podatak da je SRJ 1999. bombardovana u vreme kada se sve više govorilo o naplati ratne štete od Nemačke i to ne samo u Srbiji već i u Grčkoj i Rusiji, kako bi se skrenula pažnja sa teme naplate ratne štete. A nas nije bombardovala samo Nemačka (1941) već i Amerika i Velika Britanija (1944). Moja snaja i sada pamti tepih bombe kojima su Englezi bombardovali Suboticu a poznajem i čoveka koji je rođen 1944. godine na Uskrs u tadašnjem porodilištu (sada se u toj obnovljenoj zgradi nalazi Studentska poliklinika u Krunskoj ulici u Beogradu) kada je pola porodilišta srušeno – nestalo od američkih bombi.
Čovečanstvo mora da stvori mehanizme za naplatu svih ratnih šteta kako bi se međunarodne siledžije odvratile od takvih ubilačkih i štetočinskih akcija radi sopstvenih ciljeva jer razumeju samo jezik novca. Okolnost što je taj novac krvav njih ne zanima jer su te „akcije” i vođene radi sticanja profita.
Snežana Janić Lukinović
Beograd