Novinari mogu da promene stvarnost, pozorište ne može

Borka Golubović-Trebješanin

26. 09. 2022. 18:10

Лазаро Габино Родригез у представи „Тихуана” (Фотодокументација Битефа)

Meksiko je naročito opasan za novinare od 2006. godine, jer novinari mogu da ugroze vlast, moćnike, kriminalce... To nije slučaj sa umetnicima. Umetnici nisu nikakva pretnja moćnicima u Meksiku, tako da želimo da preispitamo i gde smo mi u svemu tome i šta možemo da ponudimo publici, objašnjava za „Politiku” Lazaro Gabino Rodrigez, poznati meksički glumac i autor koji svoj život tretira kao performans, proces neprestane transformacije identiteta. Takva umetnička i životna „poetika” je u osnovi i njegovog projekta „Tihuana” nastalog po tekstovima i idejama: Gintera Valrafa, Andresa Solana i Martina Kaparosa.

Režiju potpisuju Lazaro Gabino Rodrigez i Luisa Pardo, a produkciju „Lagartihas tiradas al sol” iz Meksiko Sitija. Lazaro Gabino Rodrigez svoj solo performans „Tihuana” izvešće večeras u okviru ovogodišnjeg 56. Bitefa od 21.00 čas na sceni „Raša Plaović” Narodnog pozorišta u Beogradu.

„Tihuana” je predstava zasnovana na Lazarovom eksperimentu, koji je na šest meseci napustio svoj život u Meksiko Sitiju da bi radio na fabričkoj traci u Tihuani, gradu na granici sa SAD. Uzevši lažni identitet, počeo je da nosi lažne brkove, prekinuo kontakte sa porodicom, prijateljima i kolegama i počeo da radi za minimalni lični dohodak koji, prema meksičkom ustavu, „može da pokrije normalne materijalne, kulturne i društvene potrebe glave porodice, kao i da deci obezbedi obavezno školovanje”.

Koje asocijacije „Tihuana”, kako glasi naslov vaše predstave, donosi budući da znamo da grad Tihuana nosi i podnaslov „Ovde počinje domovina”?

Da, taj podnaslov „Ovde počinje domovina” prava je istina i za mene je i to bio važan deo ovog komada, ideja o tome gde jedna zemlja počinje, a gde se završava, jer Meksiko je vrlo orijentisan, da tako kažem, ka SAD.

Pod lažnim identitetom preselili ste u istoimeni meksički grad, iznajmili sobicu u jednoj faveli i zaposlili u lokalnoj fabrici… Poznato je da je Tihuana, smeštena na krajnjem severozapadu Meksika, uz samu obali Tihog okeana, grad sa najbržim rastom stanovništva. Kakav je život radnika u Meksiku? Mogu li da žive od minimalca? Kakva su vam ta iskustva?

Cela stvar je u tome kako publici u pozorištu saopštiti takozvana iskustva, šta znači realnost u pozorištu i kada je važno znati da li je nešto stvarno ili ne, koje su etičke implikacije jednog ovakvog rada. Ovo je postupak koji sam preuzeo od nemačkog novinara Gintera Valrafa koji je pod lažnim identitetom pravio reportaže u kojima je otkrivao nemačkoj javnosti kakvi su, recimo, uslovi u kojima rade turski emigranti.

Performans „Tihuana” po formi može da se odredi i kao „predstava-predavanje”. Kakav je njen odnos prema realnom životu? Šta vas je podstaklo da se ovako scenski izrazite?

Moja kompanija „Lagartihas tiradas al sol” i ja uvek preispitujemo ulogu pozorišta u društvu i etičke implikacije. Recimo, u istoriji čovečanstva, novinari su mnogo puta menjali stvarnost. Nebrojeni su primeri kada je neka reportaža ili novinski članak promenio zakon, smenio vladu ili izvršio pritisak kako bi se promenila određena situacija u društvu ili razotkrio skandal koji je promenio poluge moći. To nije slučaj sa pozorištem. Pozorište nije efikasno sredstvo za promene u društvu, što znači za jednog umetničkog radnika, za jednog pozorišnog stvaraoca. Ne znam koji je profil pozorišne publike u Srbiji, ali u Meksiku, nekim evropskim zemljama i u Severnoj Americi, ljudi koji idu u pozorište i, naročito, u eksperimentalno pozorište, pripadaju određenoj društvenoj klasi i vrlo specifičnom političkom aspektu: više su levo orjentisani. Meni je vrlo važno da preispitujem ko je ta publika koja, recimo, dolazi da gleda predstave koje govore ljudima kako da žive sa minimalcem; to nije moguće prikazati ljudima koji već žive na minimalcu. Ovo je komad i o društvenim klasama i privilegijama umetnika i ideji šta to znači. Ne kažem da nisam išao u Tihuanu ali ne kažem ni da jesam, čak i ako se u komadu kaže da jesam, tu su određeni elementi sumnje kod publike, koji ih navode da razmisli o tome kako bi bilo da se ode tamo.