Bumerang
Gruzijski predsednik Mihail Sakašvili, od početka sukoba u Južnoj Osetiji, najviše vremena provodi – pred kamerama i mikrofonima. Smenjuju se jedna za drugom televizijske i novinske ekipe, a on, kao dobro naučenu pesmicu, recituje svetskoj i domaćoj javnosti junački ep o „otporu male demokratske zemlje” tiraniji velikog i zlog suseda.
U njegovoj interpretaciji, najnoviji događaji na Kavkazu se mogu porediti sa ulogom Sovjetskog Saveza u Finskoj 1940, Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. godine. Naizgled vešto, izvlači on ove „bekhendparalele” i dijagonale, ali beži od onog najsvežijeg i najočitijeg poređenja – kosovskog presedana, u kome su vodeću ulogu odigrali upravo Sakašvilijevi američki i evropski prijatelji i pokrovitelji.
Mada je i njemu (a njemu posebno) moralo biti jasno da se ne može dugo flertovati s međunarodnim pravom i njegovim temeljnim principima koji se tiču zaštite državnog integriteta, Sakašvili je uporno zatvarao oči pred otimanjem dela teritorije suverene Srbije. Nije gruzijski predsednik priznao nezavisno Kosovo, to bi već bilo previše i za njega, ali se pravio kao da ga se to ne tiče. Sada uzdiže do nebesa princip suverenosti, ali kasno.
Poverovao je, izgleda, više administraciji Džordža Buša i njenim tvrdnjama da nelegalno otcepljenje Kosmeta ne može biti presedan, nego međunarodnom pravu po kome je državni suverenitet svetinja. Pokazalo se, ipak, da nije bio u pravu i da se presedan ne može izbeći, čak i kada brojne i moćne države potvrde da se „uslovna nezavisnost” Kosmeta ne može primeniti ni u jednom drugom slučaju. Realnost je, naprosto, takva.
I sada, ne samo što je nikad bliži neugodnoj situaciji da njegova vladavina bude obeležena definitivnim gubitkom Abhazije i Južne Osetije (koje su veštački pripojene Gruziji tokom sovjetske vladavine), nego je zbog ratnih zločina koji su počinjeni tokom agresije na Južnu Osetiju postao neprihvatljiv za Moskvu u bilo kom svojstvu.
Amerika je, naravno, stala u njegovu odbranu. Potekle su iz Vašingtona optužbe da Rusija teži da promeni režim u Gruziji i da je to Sergej Lavrov saopštio telefonom Kondolizi Rajs. Lavrov odgovara da oni nemaju planove da nekoga obore s vlasti. „Mi se ne bavimo promenama režima – to, s vremena na vreme, rade druge zemlje”, uzvratio je ruski šef diplomatije. Naprosto, šuplje odjekuju američke reči o nedopustivosti promene režima, jer su takvi postupci već dugo sastavni deo njihove bezbednosne doktrine.
Sada i u Prištini sa zebnjom očekuju rasplet. Njihov slučaj se kao bumerang vraća svojim tvorcima i to će, po svoj prilici, dodatno pokolebati zemlje koje se dvoume o priznanju nelegalne tvorevine na tlu suverene Srbije. Jer, sada je Buš u poziciji da mora da brani princip državnog integriteta u slučaju Gruzije. Iako će odbacivati za njega neprijatnu vezu između kosovskog presedana i Gruzije, to će biti prilično uzaludan napor.