Antizapadni septembar
Ovaj mesec je bio izuzetno turbulentan. Iznad naših glava se odvijala borba informacionih titana. Zli Zapad protiv istočne „imperije zla”. Zapadni mediji protiv domaćih režimskih, plus Raša tudej. Prajd protiv litija, Grigorije protiv Nikanora, Zelenski protiv Putina... Čak je i naš šef države, onomad na Ist Riveru, gurnuo prst u oko Zapadu. Doduše u jedno oko, pa se čini kao da mu Zapad namiguje: Ok, nema veze, majstore, teraj ti ono naše. Stvara se nova gvozdena zavesa, ovoga puta od titanijuma, a mi nismo ni sa jedne strane. Pošto smo na sredini te zavese, plašim se da nam garnišna ne padne na glavu.
I crkva se uplela u to kolo anatemisanja Zapada, pa forsira čuvare hiljadugodišnje vatre. Od Moskve do Hrtkovaca. Zato je valjda i Šešelj zaradio crkveno odlikovanje pa je sada kao Majka Tereza, u stvari, Vojislav Smerni. Ništa čudno, od kad je Obama dobio Nobelovu nagradu avansno, uz obećanje da će biti miroljubiv. Nešto se mislim da Nobelovom komitetu obećam novu verziju „Rata i mira”, ionako ona stara nije imala sreće sa Nobelom. Možda mi usliše molbu. Makar da me časte onim novčanim delom, dobro bi mi došla na ovu skupoću.
U ovom mesecu nam je umrla i kuma, a ne dočekasmo ono „Izgore, kumo, kesa!” Elizabeta Druga je ispustila dušu pred sam kraj života, a njena imperija je i dalje nepravedna prema zemlji u kojoj živi i njeno kumče Aleksandar Drugi Karađorđević.
Štednja struje je postala hit. Čitava nauka. Moramo da pogasimo sva svetla, pa i ono na kraju tunela. Ono troši mnogo nade i očekivanja.
Dobro da vlada još nije formirana, da se i mi malo oporavimo. Zato radi Skupština jednog čoveka. U punom kapacitetu.
A da li jedan čovek može sve? Možda i može, ali Pešić nije dao punu šansu Jokiću. Samo da Piksi u Kataru ne ostavi Mitrovića na klupi.
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista