Zlatousta deklaracija, opasne posledice

Boško Jakšić

10. 10. 2022. 18:00

O čemu pričaju ti akademici, profesori i deo opozicionih lidera? Gde oni žive? Kako će popisivačima da objasne da im je adresa stanovanja na nebeskoj Srbiji?

Ponovo se čvrsto jezgro onih koji sebe ekskluzivno nazivaju patriotama, a druge nečastivim izdajnicima, okupilo oko programa koji svojom nebuloznošću može da privuče pažnju neobaveštenih i doktriniranih građana, ali i na kraći, i na srednji i na duži rok nanosi neopisive štete zemlji u koju se kunu.

Elem, nebeska skupina potpisala je Proglas za okupljanje u odbrani Kosova i Metohije uz zaključak da je poslednji trenutak da se promeni kosovska politika Srbije. Dogmatski vizionari su čak pripremili deklaraciju o „reintegraciji pokrajine u ustavnopravni poredak Srbije, sa svim svetinjama, građanima koji tamo žive i prirodnim”. Falila je samo Srpska pravoslavna crkva, ali ona ima toliko uticaja na potpisnike da i nije morala da se pojavi.

Albanci iz niza razloga jednostavno ne žele da žive u Srbiji. Godinama su ignorisali njen ustavni poredak, sada su dobili nezavisnost i samo politički analfabeta može da razmišlja o njihovoj „reintegraciji”.

Da li je ideja potpisnika proizvod iskrenog velikosrpstva ili želje za populističkim poenima, ništa ne menja na stvari. Dok život pored njih protiče menjajući matrice ponašanja i zahteva maksimum hladne pameti, ovi ljudi zažarenih umova sami su sebe osudili da žive u preambuli iluzija.

Njima su neprihvatljivi svi predlozi koji podrazumevaju podelu, razmenu teritorija, odricanje od Kosova i Metohije, predaju dela ili cele teritorije, članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama, ili na bilo koji način ugrožavaju budućnost celovite pokrajine u sastavu Srbije.

„Niko nema ni pravo, ni legitimitet da radi u tom pravcu niti da potpisuje bilo kakve međunarodno obavezujuće dokumente suprotne Ustavu Srbije”, navodi se u deklaraciji.

Čak kažu da su spremni za otvaranje dijaloga s predstavnicima kosmetskih Albanaca o izgradnji poretka vladavine prava za sve etničke zajednice i sve građane i načinima na koji će se ova ustavnopravna reintegracija obaviti na zajedničku korist.

Eto nas ponovo kod formule više od autonomije, manje od nezavisnosti. Gotovo osvežavajući nedostatak ideja čiji je cilj da se izbegne sukob s glavnim srpskim pregovaračem, iako ga maksimalno miniraju, posredno optužuju i spremaju za raspeće.

O kakvoj reintegraciji oni trabunjaju? Pitam ih kako misle da ostvare svoj genijalni projekat? Tako što će u dijalogu uveriti Albance da su počinili istorijsku grešku što su se razvezali od Srbije? Tako što će im podviknuti – vraćajte se, a šta ako oni i to odbiju?

Možda priželjkuju okupaciju jer je to teoretski jedini način da se kosovski Albanci stave pod kontrolu – srpske čizme, a ne politike.

Nisam primetio da Albancima svakodnevni život remeti činjenica da ne žive po kodeksima srpskog Ustava. Napisali su svoj. Više im smetaju isti problemi s kojima su suočeni i Srbi: nezaposlenost, kriza, problemi u obrazovanju i zdravstvu. Iznad svega korupcija.

To na neki paradoksalan način govori da su uključeni u život Srbije, ali samo preko granice. Kao što Srbija preko granice ima mnogo zajedničkog sa autoritarnim režimom Mađarske, a malo toga – preko jedne udaljenije granice – s političkom i ekonomskom stvarnošću Francuske.

Svi ti problemi treba da budu predmet rešavanja u Evropskoj uniji, što je zajednički cilj i Srbije i Kosova, ali ljudi poput potpisnika deklaracije to sprečavaju ne samo Albancima već i građanima sopstvene države. Oni su prvoborci čuvanja statusa kvo. Kada se bude podvlačila crta, kada se budu izračunale sve štete zbog gubljenja vremena, utvrdiće se ko je patriota, a ko izdajnik, makar iz nehata.

Moram potpisnicima da ponovim još jedno pitanje koje sam u javnosti prvi put postavio pre ravno 15 godina: Kako vidite politički život Srbije pod uslovom da se vaš plan ostvari? Da li ste vi, čuvari kosovskog zaveta, srpske čistote i svete pravoslavne vere, pripravni da dobru četvrtinu srpskog parlamenta čine Albanci? Da Albin Kurti bude potpredsednik vlade?

U ustavnopravnoj demokratskoj zemlji oni bi morali da imaju sva prava, posebno kao ubedljivo najveća manjina. Ali, postulati deklaracije demokratiju ne uzimaju u obzir. Reintegracija po svaku cenu. Regrutacija ako bude potrebno.

Zar neko iole razuman pomišlja da bi okupio dovoljno pušaka koje bi poslao za KiM da brane srpski Jerusalim? Tačno je da ima mnogo onih koji kliču: „Dogodine u Prizrenu”, ali oni bi da ga neko drugi „oslobodi”. Neko poput potpisnika. Matija Bećković ima poštedu zbog godina, ali Boško Obradović ili Miloš Ković još podležu vojnoj obavezi.

Usvajanje deklaracije se pravda „novim talasom pritisaka” na srpski narod, ali i iz straha da je 17. septembar, kada je održan Evroprajd, postavio „presedan kako strani faktori misle da mogu da rešavaju probleme u Srbiji”.

Prvo, „talas pritisaka” je usmeren na vlast, a ne narod, jer je obećanje da će problem biti rešen dala vlast, a ne narod. Drugo, kakve veze ima uplitanje Evroprajda u ovu priču, što je veštačko kalemljenje da bi potpisnici ponovo iskazali svoju duboko patrijarhalnu i konzervativnu opredeljenost srpskoj tradiciji i porodici. Treće, više je nego naivno misliti da je rešavanje problema Srbije moguće bez „stranog faktora”. Ne samo Istoka, koji priželjkuju, već i Zapada, koji ne propuste da anatemišu.

Deklaracija je zavodljiva po svojoj zlatoustoj retorici, neostvarljiva u svojim programskim ciljevima i toksično opasna jer ukida bila kakva druga rešenja sem „reintegracije”. Gura Srbiju u izolaciju, ali predsednik Narodne stranke Vuk Jeremić se upravo time ponosi: „Mi ne treba da priznamo Kosovo čak ni ako ga ceo svet jednog dana bude priznao.” Amin.

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista