Zašto je Dodik opet pobedio

Nenad Kecmanović

16. 10. 2022. 18:00

Važi da za uspeh na izborima u Srpskoj, pored autonomne podrške većine birača, postoji više eksternih faktora koji bitno utiču na to za koga će se opredeliti narod. Većinu glasova dobijaju kandidati koji ima podršku:  „matice” – Srpske pravoslavne crkve,  Rusije. Začudo, obično se ne spominje ne manje važan četvrti uslov: negativan stav tzv. međunarodne zajednice iliti kolektivnog Zapada. Kao ni peti faktor – negativan stav muslimanskog Sarajeva. Šta se dešavalo na netom okončanim izborima u Srpskoj, odnosno zašto je Milorad Dodik po već ko zna koji put pobedio.

Ruska podrška je bila maksimalna: dva susreta u tri meseca sa Putinom i doviđenja uz želje za uspeh na izborima, plus brojne izjave Lavrova i Kalabuhina o prijateljstvu Rusije sa Srpskom. A Dodik se u Predsedništvu BiH distancirao od svih istupa Džaferovića i Komšića kao i ministarke Turković povodom Specijalne operacije u Ukrajini. Identifikaciju sa Rusijom nije mnogo obeshrabrila ni spora mobilizacija dobrovoljaca na frontu.

Podrška SPC nije izostala. Patrijarh Porfirije često je dolazio u Srpsku i govorio na više komemoracija i proslava u domaćinskoj pratnji srpskog člana predsedništva, uključujući i privatni ručak na Dodikovom imanju. Komparativno, međutim, nije to bilo kao sa blaženopočivšim patrijarhom Irinejem, koji nije krio da je „naš Mile”, kako ga je i u zvaničnim prilikama oslovljavao, njegov politički miljenik.

Iz „matice”  Dačić, Vulin, Šešelj su eksplicite podržali reizbor Dodikovog tima. Generalno to ipak nije bila atmosfera u kojoj su Dodik i Vučić sarađivali „nikad bolje”, ali je to tumačeno pritiscima kolektivnog Zapada na Vučića da obuzda Dodikovu tvrdu politiku uz nos Vašingtonu, Briselu  i Berlinu, te da umeri njegovu zapaljivu retoriku.

Poželjni negativni stav Zapada bio je izraženiji nego ikada. Posle personalnih sankcija SAD, Dodiku ih je nametnula i Britanija, a dodala je i Željku Cvijanović i podigla joj rejting. Direktne pretnje Dodiku išle su dotle da se putem fejk njuza, leganom i legitimnom (kolektivnom) šefu međunarodno priznate države najavljivalo hapšenje, kidnapovanje, atentat. A sankcije EU je zaustavio usamljeni glas Mađarske.

Muslimansko Sarajevo je kliktalo od sreće i otvorilo medije Dodikovim beogradskim dežurnim „simpatizerima” koji su pred svake izbore prognozirali „Gotov je!”. Posle skupa podrške Dodiku od 20.000 ljudi, koje je proletos u Banjaluci organizovala Boračka organizacija RS shvatili su da vlast Srpske ima kontraigru za kijevski Majdan.

Sve u svemu izgledalo je da SNSD, Željka Cvijanović i Dodik mogu spokojno da čekaju dan glasanja i noć prebrojavanja, uz oprez da kada se radi o Dodiku spoljni faktor uz saradnju sa opozicijom neće sedeti skrštenih ruku.  Tako je i bilo: Željka Cvijanović je izabrana za srpskog člana Predsedništva BiH sa impresivnom prednošću od 100.000 glasova. SNSD je povećao broj poslanika u Skupštini RS. Jedino što je izazvalo zabunu bila je lažna vest da opoziciona kandidatkinja  za predsednika republike vodi, iako se Dodikova prednost sa prebrojavanjem novih glasova stalno povećavala. Ali u momentu kada je bio još relativno mali, PDP je iznenada objavio pobedu, Borenović i Crnadak su prekinuli komunikaciju sa medijima i pozvali pristalice Trivićeve na ulično slavlje. Nije neobično da u finišu prebrojavanja glasova, ali pri tesnom omeru, slabiji kandidat pokuša da se, po Šarpovom receptu uličnim manifestacijama nametne kao pobednik, što se zatim ponavljanjem izbora u nekoliko opština da preokrenuti.

U ovom slučaju desio se presedan, jer je protivkandidatkinja tokom noći i ranog jutra stabilno zaostajala za oko 20.000 do 30.000 glasova. Da se nije radilo samo o prevelikoj želji opozicije da se posle Dodikovih 20 godina najzad dokopa vlasti, nego i o spoljnoj koordinaciji, svedoči tempirana plima lažnih vesti o tobožnjoj „tajnoj akciji emisara od preko Drine”, o „izdaji koalicionih partnera SNSD-a bliskih Beogradu”. Zapamćena je i rečenica Jelene Trivić u razgovoru na RTS: „Politika Srpske se mora voditi u u Beogradu.”  Sarajevo je, očekivano, trijumfalno objavilo kako je „Vučić pod pritiskom Zapada pustio Dodika niz vodu”, jer Bošnjacima ništa ne može da izbije iz glave da Srpska sve radi po nalogu „agresorske Srbije” pa bio joj na čelu Milošević, Koštunica, Tadić, Nikolić ili Vučić. Već sutradan, kada su ih CIK, Šmit i Stanivuković, otreznili potvrdom da je Dodik na oko 80 odsto prebrojanih glasova nedostižni pobednik, smislili su da je Vučić prevario Zapad: „jednom rukom je odmagao, a drugom pomagao Dodiku”.

Prilikom desetak minulih izbora Dodik je imao i bolje i slabije rezultate, ali je uvek pobeđivao. Recimo, na izborima 2012. razlika u odnosu na drugoplasiranog bila je oko 7.500 glasova, što je gotovo četiri puta manje od ovogodišnjih 30.000. Bilo bi nelogično da isto biračko telo ubedljivo podrži stranku čiji je Dodik zaštitni znak i Cvijanovićevu koja ga u svemu u stopu sledi, a da ne izglasa i njega. Ali šta i da je izgubio?! Kao lider SNSD-a, sa ovoga puta uvećanim brojem poslanika u Skupštini RS bio bi premijer, a i Cvijanovićeva na mestu srpskog člana  Predsedništva BiH je potpredsednica njegove stranke. Čak i samo kao šef partije ostao bi „baja” u Srpskoj. Međutim, Dodik je ostvario trostruku pobedu, a opozicija je poražena u sve tri izborne konkurencije. Zašto?

Stranačka koalicija SDS, PDP i dr. nije uspela da ponudi ništa više sem negativnu kampanju protiv Dodika, a ni kandidata koji bi mogao da se sa njim ravnopravno nosi.

Saradnja sa visokim predstavnicima, pogotovo nelegalnim Šmitom, funkcionerima OHR-a, zapadnim ambasadorima, posrednicima, izvestiocima i agentima fokusiranim na bilo

kog domaćeg političara,  pa i na Dodika, već toliko puta se pokazala kontraproduktivna. Birači je ne bez osnova, doživljavaju kao nacionalnu izdaju.

Medijski nastupi u drugom entitetu donose im takođe samo minus poene jer percepcija publike je ista kao da napadaju svoju zemlju u inostranstvu. Opozicioni kandidati ipak nisu odoleli ponudama da u Sarajevu udare po entitetski i nacionalno svojima. Opravdanje da im vlast u Srpskoj uskraćuje medijski prostor ne stoji jer u Bijeljini postoji popularna BN TV specijalizovana za besomučnu kritiku vlasti, a na usluzi su im i beogradski opozicioni mediji.

PDP, njene vođe i kandidatkinja neće priznati izbore ni kada ih proglasi CIK naprosto zato što bi tim priznanjem istovremeno priznali da su obmanuli javnost Republike Srpske. Kao što nikada neće priznati ko ih je na to natociljao pa ostavio na cedilu. Sada opozicija špekuliše s tim da Vučić još nije čestitao Dodiku, iako je onaj prvi još ranije rekao da se neće mešati u izborni proces u Srpskoj, a ovaj drugi još izborne noći rekao da to očekuje tek kada bude i potvrđen od CIK-a. A kako je Orban već sutradan mogao da čestita? – Pa tako što je Mađarska članica EU i NATO-a, a Srbija i Srpska nisu pa im nije preporučljivo da paradiraju bratstvom i jedinstvom „srpskog sveta”.

Najzad, Dodik jeste obezbedio svih onih pet važnih eksternih faktora koje smo naveli na početku, ali čime je on sam zavredio da ga narod desetak puta zaredom bira za lidera?

Kusturica kaže: „Dodik je čudo!”. Saradnici: „Harizma!”. Racionalno: „Treba uzeti razglednice Banjaluke, Bijeljine, Trebinja ... od pre 20 godina pa videti šta se sa Dodikom promenilo u Srpskoj koja je uprkos svemu opstala.  Možda ni sami birači ne znaju da objasne tajnu zašto uvek glasaju za njega. Ali, evo njega opet! I nudi koncentracionu vladu sa najboljim kadrovima i iz redova opozicije.

Kao što je nakon prethodnih izbora 2018. u vlast uključio kapitalce opozicije (Dragan Čavić, Mićo Mićić, Obren Petrović), tako će i sada biti novih „preletača”. Ali njemu nije cilj da oslabi nejaku opoziciju, nego da zbije patriotske redove i da SNSD transformiše iz partije u pokret za odbranu Republike Srpske pred poslednjim naletom kolektivnog Zapada da utopi Srpsku u unitarnu BiH i integriše je u NATO u finalnoj fazi globalnog prestrojavanja. Biće to njegov najteži mandat, jer će sa više strana još intenzivnije raditi da ga i ne završi. Evo, pre nego što je i započeo, krenuli su sa ničim opravdanim ponovnim prebrojavanjem glasova.

Profesor emeritus

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista