Zašto ne čuvamo spomenike
Оронуло спомен-обележје настрадалима у Другом светском рату (Фото: лична архива)
Na samo nekoliko kilometara od Donjeg Milanovca, na prelepom kolskom putu prema „Zlatnom jezeru”, ili Baltu lu Šontu, u bajnom koloritu pitoreskne prirode nalazi se jedan stari, oronuli i polurazrušeni spomenik, koji je 7. jula davne 1957. godine podigao Saveze boraca tadašnjeg Sreza Porečkog Donji Milanovac. Obeležje podvižništva i herojstva u znak sećanja na streljane ljude sa okolnih salaša koji su čuvali ranjene borce Krajinskog partizanskog odreda za vreme Drugog svetskog rata.
Spomenik je u veoma lošem stanju. Piramidalnog je oblika, popucao po sredini i po rubovima, a zvezda petokraka je otkinuta i nema je. Tabla je izbledela. Njegovo stanje je odlika našeg odnosa prema sopstvenoj istoriji i govori više o nama nego o našim slavnim precima. Naš nemar, zaborav kojeg se moramo stideti. Apstrahujmo ideološke razlike, ali ne možemo i ne smemo da zaboravimo žrtve tih rodoljuba. Sa samo jednog salaša koji još postoji i čiji naslednici su živi streljana su tri člana porodice. Ogromna je to žrtva da bi smela da se zaboravi.
Ista je, a možda i gora situacija sa spomenikom na Bukovoj Glavi, udaljenoj desetak kilometara od ovog spomen-obeležja, gde je odigrana velika bitka u kojoj je stradalo mnogo sovjetskih i naših boraca. Kažu da je taj spomenik gotovo uništen. Ko ga je i kako uništio, možemo samo da naslutimo. Nije cilj nam da bilo koga optužimo, osim da zahtevamo od opštinskih struktura u Majdanpeku da izdvoje sredstva za sanaciju i rekonstrukciju ovih spomenika.
Jer to je naša dužnost, obaveza i prema prošlosti, a i zarad budućih pokolenja.
Siniša Stojčić