Pozovi kič radi ubistva

15. 08. 2008. 22:00

Џеф Кунс, Мајкл Џексон и мехури, 1988.

Servantesov Don Kihot pao je kao prva žrtva kiča.

Desilo se to na zalasku jednog doba kada se prošlost činila kao divna romansa prepuna pravdoljubivih ritera opisanih u petparačkim romanima, koje guta zanesenjak tužnog lika ne sluteći da će mu oni doći glave.

Viteška priključenija nastala iz spoja starih varki, vizantijskih romana i malezijskih bajki, priča o Arturu i otpadnicima gasila su svojim jednostranim i detinjastim pogledom na svet žeđ izgubljenih na prelomu vekova, praveći od života sliku dnevne svečanosti, gozbe sa obredima i ceremonijama. Stvaranje književnih uzora upravo se događa u razdobljima koja se munjevito smenjuju, sa slikom junaka okrenutog prošlosti u kojoj se pojave sagledavaju kao konačne i nepromenljive.

Don Kihot, kao i kasniji ljubitelji kiča, želi da se opije i zanese, zavara kritički duh ludim priviđenjima poput mesečara koji se hrani vazduhom i zvezdama. Uobrazivši da je vitez, on živi hibridni, poluistinski život podanika u službi Mašte i Pravde, platonski ljubavišući sve u želji da se uzdigne do srednjovekovnog Holivuda. Katarza očajnika koji ne poznaje pravi život kobna je. Lepota Dulčineje mu izmiče, a umesto nestvarnog savršenstva divne dame, sa čijim se kultom Servantes vešto poigrao, pred njim iskrsava rugoba i niskost neke seljanke drljavih očiju i krezavih zuba.

Moderniji konzumenti trivijalne literature pojaviće se u građanskom romanu XIX veka u liku razmažene Eme Bovari, koja se dosađuje, sanja o strasti mučena monotonim palanačkim životom u kojem ne prepoznaje onaj ubitačni ljubavni amalgam iz knjiga. Njeno traganje za „knjiškim“ ljubavnim bunilom, koje je u stvari parodija ljubavi, vodi je u smrt.

Kultura kiča kao kultura intimne ljubavi, potrebe duše za harmonijom uvešće bovarizam i posvetiće se masama. Moderni Don Kihoti se umesto toboske lepotice okupljaju oko amerikanizirane formule uspešnog ritera: a girl and a gun. A novonastali kueljizam darnuće alhemičarskim štapićem baš ona mesta koja najviše bole, trudeći se da poput već zgotovljenog jela podgrejanog u mikrotalasnoj pećnici odgovori na pitanja o sreći, ljubavi, Bogu, smislu života.

Prijemčivost kiča leži upravo u tome da on uspeva da stvori ravnotežu između stvarnosti i sveta idola. Njegovi junaci su otelotvorenje genijalne punoće, ali su istovremeno i obični smrtnici, ranjivi i sentimentalni. Oni otvoreno pružaju na uvid ono za čim svaki čovek čezne, da bude ujedno posrnuli grešnik i anđeo.

Čitalac često ne reaguje na umetnički dobro već na motive koji ga u njegovom životu uznemiravaju. On ne hvali umetnički vredno već ono što za njega predstavlja životno vredno, ono što podilazi njegovim željama i sanjarenju, što stišava strah pred životom i pojačava osećaj sigurnosti. Naravno, samo prividno. Prividno odsustvo otuđenosti u kolektivnom idealu velikog svetskog sela u kojem smo zbratimljeni i nikad više jedinstveni stvara od ljudskog karaktera modu.

Apsolutizovanje vrednosti i njihovo uprošćavanje negira bogatstvo i promenljivost ljudskog bića. Zato takav čitalac liči na ratnika divljaka koji može da priđe plemenskom neprijatelju samo ako mu je lice prethodno dobro zamaskirano blatom.

Nemačka reč kitschen i označava gomilanje blata sa ulice, takođe i prepariranje novog nameštaja tako da izgleda star.Etimologija reči je bogata, ali sva značenja ukazuju na nešto uprošćeno, degradirano, prizemno, manje vredno. Onomatopejska svojstva dovode je u vezu sa engleskim skech, skicom kao zamenom neprobirljivim kupcima za preskupu sliku, dok se u glagolu etwas verkitschen krije nešto jeftino, krišom podmetnuto da prevari kupca.

Ovo radikalno zlo, posađeno poput živopisnog čička na teren umetnosti, odvaja čoveka od otvorenosti umetničkog dela prepunog značenjima i smešta ga u zatvoreni, plastični svet. Kič-literatura je od cveća zla napravila nevine ljiljane. U njemu se naivna erotika premeće u nemarnu pornografiju, egzotika i religija idu ruku pod ruku sa profanom muzikom, mračna šuma i pustara sa svetlošću koja pada na tajanstveni veo. Tuga ovde večno traje, ona je cena dostojanstva i ljupkosti, nemarne melanholije koja se slaže sa mesečinom i mermernim kipovima.

Nagomilavanje karakteristično za kič dostiže tačku ključanja u atmosferi prepunoj svega skupljenog na gomilu. Aure prostora i vremena tako su isprepletane da su sadašnjost, prošlost i večnost kao na dlanu. Kič ubija nežno, jer obilje nadražaja koji zasipaju čula deluje poput omamljujućeg sredstva. Sluh je opčinjen šumom mora i tišinom, šuštanjem palmi dok iz duše dopire krik samoće u Svemogućoj Prirodi. Vizuelni efekti se kreću od slonovače (aluzija na golotinju), bledila neba i ramova zlatnih poput bujne kose namirisane sandalovim uljem sinestetički upletenim u blagosloveni tamjan, koji se uvlači u sobu. Kroz zamršena čula, duša traži put do tela da bi zajedno zaigrali kičerski ples strasti.

Kič se ne krije u značenju. On se prepoznaje u načinu. Između iskrene ispovesti nekog čoveka o svojim ljubavnim jadima i Danteovih stihova nema razlike u značenju, ali ima razlike u načinu kako je to saopšteno. Dante je posedovao talenat, a iskrene ispovesti pričaju ljudi koji talenat nemaju. Umetnički način uvek je jedan otvoren i složen sistem prepun značenja, za razliku od trivijalnog koje ima jednostavnu slatkoću i lepljivost preliva za baklavu.

Upravo u toj lepljivosti krije se uspeh koji kič ima u masama. On plače nad samim sobom i tako podleže Ničeovoj kritici „osećajčića“ i „punih grudi“ kao argumenta „mehur istine“ sakrivene iza velike laži koju je, među ostalima, smislio čovek da bi što bezbolnije sebe zavarao.