Brilijantan um koji je išao ispred vremena

30. 10. 2022. 08:30

(Фото А. Васиљевић)

„O mrtvima sve najbolje”, kaže poznata latinska izreka. Konvencionalno gledano, trebalo bi biti tako. Ipak, neki su za života ostavili toliko zla i zlodela za sobom da je teško to poštovati. Međutim, kada govorimo o Vladimiru Gligorovu, upravo je suprotno. Reći o njemu sve najbolje nije dovoljno i ne može nadoknaditi prazninu koja ostaje za njim.

Pogrešno je misliti da samo narodi i nacije imaju svoju istoriju. Imaju je i porodice i pojedinci. Porodica Gligorov je iz makedonskog Štipa, odakle su koreni Vladimirove majke Nade, i njegovog oca, Kire, poznatog jugoslovenskog i makedonskog političara, zbog čije je službe porodica Gligorov skoro pola stoleća provela u Beogradu, gde je Vlado odrastao i formirao se kao ličnost.

Izuzetno skroman i jednostavan, od oblačenja do ponašanja, nije se nikad krio iza oca, niti kitio njegovim uspesima. Naprotiv, od samog početka profilisao se kao svoj, prepoznatljiv i originalan autor, sa jasnim političkim identitetom liberalnog demokrate. Znam da je ovaj sud, kao i svaki koji nosi lični pečat, subjektivan, ali potpuno stojim iza svojih reči: Vlado je bio najjači intelektualac sa prostora bivše Jugoslavije kojeg sam upoznao. Briljantan um koji se po poznavanju istorije, sociologije, ekonomije, filozofije i politike mogao meriti na svetskom nivou. Njegov pogled na svet bio je kristalno jasan i konzistentan. Bio je ubeđeni demokrata i protivnik nacionalizma bilo koje vrste. Za njega je i „nacionalno pitanje” bilo pitanje demokratije.

Još u studentskim danima bio je pun ideja, inicijativa i aktivno se odnosio prema politici, analizirajući je temeljno, ali izbegavajući da se operativno bavi njom. Napisao je, u drugoj polovini šezdesetih godina, Program Saveza studenata Jugoslavije, u kojem je doslovno stajalo „da politički pluralizam razume kao višepartijski sistem”. To je izazvalo neviđenu buru u partijskom vrhu Saveza komunista Jugoslavije, kojem je pripadao i njegov otac. Epilog: Savez studenata je ugašen kao organizacija. Kad su se nacionalizmi razbuktali u Jugoslaviji, pisao je da će se zajednička država raspasti ukoliko se ne uvede prava demokratija bez ostatka.

Pun znanja i autentičnih ideja, uvek je išao ispred vremena. Tako je bilo i prilikom formiranja Demokratske stranke u Srbiji. Vlado je bio jedan od glavnih autora tog programa, ali se brzo odrekao svega, jer je govorio da „demokratsko nije isto što i nacionalno”, držeći se svog ključnog principa da demokratija i sloboda idu podruku. Tu nema mesta za bilo šta drugo.

Bavio se celog života našim regionom i stekao reputaciju vrsnog analitičara širom Evrope i SAD. Nije podlegao iskušenju da bude bilo čiji „navijač”, ostavši besprekorni i oštroumni analitičar.

Kada umru veliki umovi, svi se otimaju oko njih. Prirodna reakcija ljudi. Nemci i Austrijanci se otimaju oko Betovena i Getea, ali ne i oko Hitlera. Ovde i sada ću braniti Vladu, pošto znam kako je mislio, od pokušaja da ga bilo ko, bilo gde svojata. On je bio Makedonac, i po poreklu i po osećanjima. Celog života smo razgovarali na makedonskom. Ali je bio i ostao Beograđanin, zbog onog Beograda u kojem smo zajedno živeli i zbog svoje kosmopolitske otvorenosti. Uostalom, proveo je više od trideset godina u Beču i Parizu, dva evropska centra kulture i umetnosti u kojima se pravi intelektualci osećaju kao riba u vodi. Svet nema granica u glavama onih ljudi poput Vlade, ljudi čiji intelekt prevazilazi sve vrste ograničenja.

Nema časopisa ili novina u Beogradu – od „Ideja”, „Gledišta” do „NIN-a”, „Danasa” i, razume se, „Politike” – gde Vlado nije ostavio velike tragove. Naravno, i u medijima Skoplja, Podgorice, Sarajeva, Zagreba i Ljubljane.

Njegov nepresušni intelektualni opus nije ga sprečavao da bude brižan sin i otac. Toliko je voleo svoju majku da je kćeri dao njeno ime, a sin nosi njegovo. Ako je tačno da je „nomen est omen”, onda Vladimir junior jeste neka vrste njegove inkarnacije. Nadica i Vlado su odrasli uz oca koji je bio veliki u svakom pogledu. Neka se njime večno ponose, kao i svi mi koji smo imali tu privilegiju da ga poznajemo, da od njega učimo i nalazimo inspiraciju u njegovom jedinstvenom duhu.

Poklon pred Vladimirom Gligorovim, građaninom sveta.
(Autor je akademik, bivši predsednik Generalne skupštine UN)