Reprezenti srpskog loptanja
Teško da iko od muzičara može da zamisli orkestar sastavljen od isluženih muzičara, „pozajmljenih“ iz staračkih domova. Bila bi to, ipak, iskustvena zajednička svirka zadovoljstva, a ne reprezentativnog orkestra za ulazak u Evropsku uniju!
Do 1992. godine skoro da nisam propustio nijednu utakmicu Crvene zvezde, a pluća su mi, na kraju, bila puna kiseonika od Barija do Tokija. Znači da sam uživao u „svirci“ vrhunskog orkestra najpopularnije igre na svetu – fudbala. Srpski tim je devedesetih godina prošlog veka posedovao Bečku filharmoniju fudbala. Sada gledam fudbalske timove Zvezde i Partizana, sažaljevajući one koji su davno, sa ponosom, kao partizani, nosili crvenu zvezdu u srcu i na kapi. Ako se ne varam, a zašto bi me „vid“ prevario, nije samo deo perspektivne mladosti napustio Srbiju, nego je prodata i svaka fudbalska nada naše nam domovine. Ostali su izabranici fudbalskog hohštapleraja i preprodavci nada koji nisu u Centralnom zatvoru. Njihovi izabranici su ideali seoskog umeća koji mogu loptom da prebace zvonik crkve posedujući „dve leve noge“. Danas takvi reprezenti srpskog fudbala igraju, a jedva da mogu protiv isluženih raga koje su nekada vukle kola proslavljenih svetskih fudbalskih timova. Veliki hor fudbalskih navijača sveo se na kamerne tuče i paljevine, te su u tome „uspešniji“ od rezultata klubova za koje, tobož, navijaju!
Nekada, ne tako davno, u upravama klubova sedeli su cenjeni drugovi iz redova Udbe, pa mi dođe da viknem: „Živeli“, jer se igrao odličan fudbal. Ostao je samo surogat pomenutih i preimenovanih u tajkunsku ligu, a sa surogatima u vidnom polju je surogat fudbalske igre na sceni – pod imenom Meridijan! Bombasto ime za 11 „genija“ za koje dva i dva nisu četiri nego 2:2 u korist staračkih domova fudbala! Nezamenljivi poslenici srpskog loptanja su olimpijske krugove pretvorili u „lisice“ na nogama naših igrača, pa se ima utisak da su ih sproveli u Peking na prinudni rad!