Od Donjeg Srema do Milana

Ivan Cvetković

10. 11. 2022. 20:00

Од Фоче, преко Пећинаца и Чачка до светске позорнице: Раде Крунић прославља погодак против Салцбурга (Фото EPA-EFE/Matteo Bazzi)

U poslednjem kolu Lige šampiona Milan se borio protiv Salcburga ko će da prođe dalje. Na samom početku drugog poluvremena italijanski velikan je poveo s 2:0, golom Radeta Krunića, nekadašnjeg fudbalera Donjeg Srema. Od Pećinaca je stigao do San Sira i tamo ima jednu od vodećih uloga.

Kako je našim klubovima promakao takav igrač?! Možda i nije promakao, jer se kod nas podizanje talenata svodi na to da ih prodamo ili da se prodaju u inostranstvo. Na tome se zasniva preživljavanje fudbala kod nas.

Kakve bi rezultate u Uefinim takmičenjima postizali naši predstavnici da, recimo, ovi reprezentativci, koji su odveli Srbiju na Svetsko prvenstvo, igraju u domaćoj ligi? Verovatno bi i konkurencija u njoj bila jača, pa bi i interesovanje bilo veće. Možda bi neki klubovi toliko ojačali da bi „večiti rivali” dobili dostojne takmace, pa bi se pojavila, recimo, nova „velika četvorka” umesto one rasturene raspadom Jugoslavije i čija mesta nisu popunjena ni ovde, ni tamo.

Eto, Krunić, Srbin rođen u Foči, reprezentativac Bosne i Hercegovine, igrao je i za Borac iz Čačka. I ko zna koliko još takvih šutira loptu ovde kod nas, ali neće biti njegove sreće. Pritom, mi sami uvozimo igrače, dakle, neki novac mami da se i kod nas dođe. Klubovi, razume se, ne mogu sami da nadoknade razliku u ceni, ali što se ne bi, uz širu pomoć, nešto pokušalo. Ako ništa drugo, bar za početak, da ne dajemo nebrušene dragulje praktično u bescenje. A posebno što zbog preranog odlaska mnogi naši biseri ne dobiju priliku da zasijaju punim sjajem.

Mi obogotvorujemo moćne klubove sa Zapada, a oni sami, na primer, ne mogu da drže korak, koji su sami nametnuli vođeni svojim nezajažljivim prohtevima. Uprkos silnim trofejima, najvećim zvezdama, marketinškim majstorlucima, oni ne mogu da dišu bez novca ne samo iz nekog druge delatnosti, nego i iz nekog drugog sistema, čak i iz druge države. Privredni despoti sa Istoka, naftni šeici ili „pijani” američki milioneri svojim novcem ubrizgavaju život zanemoćalim velikanima ili prosečne stavljaju za volan brzih limuzina.

Recept za uspeh u fudbalu ne postoji, ali tu je novac. Njime se kupuju pojačanja iz celog sveta, a ujedno oslabljuju konkurenti u zemlji i inostranstvu, jer veća riba jede manju.

Svedoci smo kriza kod takvih džinova kao što su Barselona i Juventus. Oba kluba su ispala iz Lige šampiona i nastaviće u Ligi Evrope. Hodali su po mukama i Bajern, Mančester junajted, Liverpul... Ranije i drugi, a i kasnije će neko iz tog visokog društva (Hamburger, na primer, nikako da se vrati iz nemačke Druge lige). Ali oni plaćaju dok, pre ili kasnije, ne pogode dobitnu kombinaciju i teraju dalje. Svi oni imaju savršeno uhodane škole fudbala, najbolje moguće uslove za rad, međutim, sve više zavise od uvoza sveže krvi iz Latinske Amerike, Afrike, Azije, pa i istočne Evrope.

Kod nas fudbal kopni kao igra, a cveta korov, koji ga je obmotao i sputava ga da daje sočnije plodove. Strepimo od onih koji su do ne tako davno učili od nas. Koji god naš tim da iskorači u međunarodnu arenu ne zna od koga pre da se pazi.

Krunić, a ranije Matić ili Kostić, primeri su da i iz naših trupa, za koje smatramo da su diletantske, može da se zaigra na najvećim pozornicima i to u najjačim ansamblima. Kad bismo se usredsredili na to da ne rasturamo smišljeno naše orkestre, nego da ih popunjavamo, verovatno bismo i mi uživali u domaćim simfonijama. Nažalost, nama više ne para uši kad čujemo da neko ne prati naš fudbal, nego samo strani, pa da čak i navija za nekog iz belog sveta, a ne za nekog odavde.