Mudrost, poverenje i sećanje
Џајлс Норман (Фото: Танјуг), Рафал Перл (Фото:МСП Пољске), Шан Маклеод (Фото Иван Милутиновић)
Građani od svojih nacionalnih lidera očekuju da upravljaju odgovorno i u interesima države. Nadaju se da će lideri biti blagosloveni mudrošću i dobrim rasuđivanjem, te da će svoja ovlašćenja sprovoditi vođeni odgovornošću. Zauzvrat, lideri pridobijaju poverenje ljudi kojima vladaju.
U demokratskim društvima ljudi su slobodni da donose lične sudove o svojim liderima i njihovim postupcima, i da ih preko izabranih predstavnika kontrolišu. Imaju slobodan pristup informacijama kako bi utemeljili svoje stavove, i mogu koristiti svoja prava na slobodno izražavanje i mirno okupljanje, kako bi te stavove izneli pred one koji su na vlasti.
Ma kakav bio sistem vladavine, ljudi bi svuda trebalo da budu u stanju da veruju da će njihovi politički lideri delovati u skladu sa fundamentalnim interesima svoje zemlje i svojih građana.
Pokretanje nelegalne, ničim isprovocirane invazije, ispredanje opne laži kako bi se pretvarali da država nije u ratu i da na desetine hiljada vojnika ne ginu nepotrebno, izolovanje sopstvene države od ostatka sveta, mobilisanje nevoljnog stanovništva i izazivanje masovnog egzodusa kvalifikovane radne snage, teško se mogu opisati kao rad u interesu države.
Odgovor Vladimira Putina na vojne neuspehe, međunarodnu osudu i nezadovoljstvo na domaćem planu je dalje uvlačenje države u blato konflikta, i pokretanje još snažnijeg nasilja prema narodu Ukrajine, paralelno sa rasipanjem ruskih života. I umesto da zaustavi ovo ludilo, Putin je pokušao da opravda teške povrede međunarodnog prava i međunarodnih obaveza Rusije fantazijama sastavljenim od neistina i iskrivljene istorije.
Ovaj konflikt nema nikakve veze sa odbranom civilizacije od „satanizma” ili sa „denacifikacijom”. U pitanju je ništa više od brutalnog, neizazvanog napada na jednu nezavisnu državu. Putin je bio agresor u trenutku kada je anektirao Krim 2014. godine, kao što je agresor i danas. Svako ko u ovo sumnja, trebalo bi da pogleda izraze olakšanja i sreće na licima ljudi u tek oslobođenim ukrajinskim gradovima i selima.
Ove bezumne smrti, uništenje i devastacija ostaviće mrlju na reputaciji Rusije. Što duže traju, mrlja će postajati sve tamnija. Očekivanje da bi vojnici, koji su u Putinovo ime možda činili ratne zločine, mogli naprosto da se operu od greha, je groteskno. Sigurno postoje mnogi u Kremlju koji se plaše dana kada će morati da se suoče sa posledicama toga što su podržali ovaj avanturizam, pa i u očima svog sopstvenog naroda.
Svake godine, 11. novembra, obeležavamo završetak Prvog svetskog rata, činom sećanja na one koji su dali svoje živote u ovom konfliktu, i konfliktima koji su usledili. Članovi britanskih, kanadskih i poljskih oružanih snaga, kao i lekari, medicinske sestre i drugo medicinsko osoblje, počivaju na grobljima u Beogradu i širom Srbije. Oni su dali svoje živote, rame uz rame sa saveznicima, braneći slobodu ovog dela Evrope. I ove godine smo položili vence i odali im poštovanje, u duhu sećanja, pomirenja i nade da se prošle tragedije neće ponoviti.
Tragična ironija je u tome da je u trenucima kada smo se pripremali za odavanje pošte poginulima, Moskva slala svoje slabo opremljene i loše obučene regrute na zapad, ne da oslobađaju već da okupiraju, ubijaju i budu ubijeni. Posledice po Rusiju su narastajuća izolacija i nanošenje štete samoj sebi. Svako ko brine o budućnosti ne samo naroda Ukrajine, već i Rusije, mora da pošalje nedvosmislenu poruku da je najbolji put da se smanje razaranja i patnje, da Kremlj momentalno promeni svoj kurs.