Sebični gen (ne)postoji
GENETIKA
Da li je Ričard Dokins – često osporavan, a retko hvaljen zbog sebičnog gena – posle toliko vremena zavredio uverljivo priznanje?
Nedavno je podržana dugo opovrgavana pretpostavka proslavljenog britanskog biologa „da smo mi, i sve ostale životinje, mašine što su ih stvorili naši geni”.
Čuvena knjiga „Sebični gen” uveliko je 1976. ustalasala naučničko bratstvo širom sveta, podgrevajući s vremena na vreme sporove sve do naših dana.
Još od vremena Čarlsa Darvina niko nije obelodanio toliko smelo iskoračio u tumačenju suštine života u čuvenoj knjizi „Sebični gen” koja 1976. uveliko ustalasala duhove naučničnog bratstva širom sveta. Najnoviji iskaz ponudio je, kako je šturo saopšteno, do sada najubedljiviji dokaz. Obznanio ga je nedavno Grejam Tomson sa Univerziteta Vestern Ontario (Kanada) u uglednom časopisu „Džinetiks”.
Matica i trutovi
S kakvim nalazima i objašnjenjima je izišao pred učene ljude Kanađanin koji godinama proučava ponašanje pčela?
U pčelinjim zajednicama, zbog složene podele društvenih uloga nazivanim svojevrsnim nadorganizmom, ženke-radilice su jalove, za parenje (i produženje vrste) s trutovima-mužjacima zadužena je odrasla i zrela matica koju odaberu i odgajaju. „Sebični gen” za koji se pretpostavlja da nadzire (i usmerava) neplodnost radilica nikada, međutim, nije izdvojen, tako da je „rasplodna nesebičnost” sve doskora bila jedino predmet teorijskih razmišljanja.
Istražujući medonosne insekte s Piterom Okslijem sa Sidnejskog univerziteta (Australija), Grejam Tomson je, prvi put, označio odsečak u niski gena (genom) radilice u kojem je, kako je objasnio, smešten „sebični gen”. Ne znamo tačno koji je, ali smo veoma blizu, naglašava kanadski naučnik. Ključni iskorak ka pomenutom otkriću predstavljalo je, u stvari, iščitavanje pčelinjeg genoma 2006. godine.
Ovakvo viđenje je, kako je izjavio, od suštinske važnosti za utemeljenje sociobiologije.
Sam pojam „sebični gen” koji je skovao Ričard Dokins, inače, ne upućuje na nekakvo samostalno ispoljavanje (delovanje), više dočarava slepu sklonost gena (jedinica nasleđa) da produže opstanak u budućim naraštajima.
Tiranija umnoživača
Svoja razmatranja Ričard Dokinsa zasnovao je pre više od tri decenije na saznanjima iz prve knjige Džordža Vilijamsa „Prilagođavanje i prirodno odabiranje”. Već u uvodu vlastiog štiva on ozbiljno upozorava čitaoce: „Naši nam geni možda nalažu da budemo sebični, ali mi nismo neminovno prinuđeni da ih slušamo celoga života”. U carstvu gena, dakle, nesebičnost je rđava, a samoživost dobra. Iz toga proizilazi, napisao je proslavljeni biolog, da je “gen osnovna jedinica sebičnosti”.
Krstivši ih stanovnicima geološkog vremena (čiji se rasponi mere kudikamo dužim vremenskim jedinicama), Ričard Dokins gene naziva večnim ili besmrtnim; kao dijamante, ali ne na isti način Iz mnoštva sveopštih svojstava izdvojio je jedno po kojem je, čak, naslovio svoju uzbudljivu i protivrečnu knjigu – sebičnost! S takvog gledišta proishodi da smo svi mi – ljudi, životinje, biljke, bakterije i virusi – mašine za opstanak gena. Nepostojane ili prolazne jedinke.
Čovek se u jednome, prema zaključnom sudu Ričarda Dokinsa, bitno razlikuje: „Mi smo sagrađeni kao genske mašine i odgojeni kao memske mašine, ali mi imamo i moć da se okrenemo protiv naših tvoraca. Mi, jedini na Zemlji, možemo da ustanemo protiv tiranije sebičnih umnoživača”.
(Grčka reč meme ili mimeme je jedinica prenošenja kulture ili podražavanja, a umnoživač ili replikator je važan molekul, slučajno obrazovan, koji se odlikuje svojstvom kopiranja samog sebe).