Ukrajina je samo stepenica prema Rusiji
Зима стиже у Украјину: опасност од мина у шуми (Фото: ЕПА-ЕФЕ/Сергеј Козлов)
Sjedinjene Američke Države su spremne na razbijanje Ukrajine svesne da nemaju dovoljno snage da pod punu kontrolu uzmu celokupnu teritoriju ove, druge po veličini, evropske države. O tome svedoči i činjenica da se sa zapadne strane sve češće čuju glasovi o neophodnosti da ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski prihvati stanje na terenu i okonča dramu koja ovaj deo sveta potresa već devet meseci.
Cilj Vašingtona oduvek je bio da se ušanči uz ruske granice i tako zaokruži svoju dominaciju u Evropi. Pa i u sadašnjim okolnostima, kada je Rusija pod svoje uzela delove ukrajinske teritorije (Donjecke i Luganske republike i Zaporoške i Hersonske oblasti), plan Vašingtona ostaje na snazi. Sve do tačke direktnog sukoba s istočnom silom.
Međutim, u ovoj nameri previše toga je – nepredvidivo. I to plaši ostatak sveta, posebno Evropljane. Naime, Amerikanci se nikada nisu pridržavali jedinstvenog principa u pokušajima da osvoje neku teritoriju, a nisu ga se držali ni kada bi tu teritoriju, na ovaj ili onaj način, stavili pod svoju kontrolu. Upravo stoga mnogi smatraju da je rat u Ukrajini istovremeno i rat protiv Evrope, koja se u 21. veku u velikoj meri osamostalila, počela ozbiljnije da gleda ka drugim delovima sveta, posebno ka Dalekom istoku, pa čak postala i konkurent patronu sa zapadne strane Atlantika.
Onoga trenutka kada (i ako) bude došlo do potpisivanja sporazuma o miru u Ukrajini, ova zemlja neće postati deo Evrope, Ne, postaće samo nova američka baza na evropskom tlu u okviru NATO-a. Slično kao današnja Poljska ili nekada Nemačka. A to znači da ni rat SAD protiv Rusije neće biti zaista okončan. Biće to samo pauza za prikupljanje nove snage. Takvo saznanje zahteva od Evropljana da reaguju.
Prema rečima belgijskog poslanika Alena Desteksa, „Evropa više ne sme sebi da dozvoli da bude u nemilosti američkih ratnih huškača i mora da preispita svoju politiku prema Moskvi i Kijevu”. Uostalom, i svi drugi pokušaji nasilne promene režima od strane SAD kao u Avganistanu, Libiji, Iraku... samo su prouzrokovali dodatni haos, velika razaranja i doneli još više nesreće. Slično smo videli i na prostorima Balkana.
Cilj Vašingtona je razbijanje država, njihovo svođenje na manje rascepkane teritorije koje bi potom bilo lako „ugurati” u neku vojnu strukturu pod dominacijom SAD, sličnu NATO-u, i od njih stvoriti neku vrstu američkih vojnih baza. Uostalom, manipulisati manjim državama daleko je jednostavnije i efikasnije nego pokrenuti velike, pogotovo Francusku ili Nemačku kao centralne članice alijanse.
Kako rekosmo, Ukrajina je samo stepenica prema Rusiji. A slom najveće države bio je kroz istoriju san mnogih – od Poljaka do Francuza, Nemaca, Engleza... Onaj ko drži prostor do Urala može da gleda i preko njega. Zato je danas od ključne važnosti srušiti režim u Moskvi i zameniti ga nekim „mekšim” i prilagodljivijim zapadnim (američkim) interesima.
A podsetimo, Amerika je tokom poslednjih 100 godina u više navrata pokušavala svoju moć da nametne Rusiji ne birajući s kime će da ostvari ove planove. Setimo se pokušaja američke vojske da 1918. prodre na teritoriju evroazijskog džina u nastojanjima da se svrgne boljševička vlada. Vašington se tada uortačio i sa kontrarevolucionarima Bele armije dobro poznatim po pogromima i ratnim zločinima. Kako su u to vreme prenosili mediji: „Dok je predsednik SAD Vudro Vilson svetu i Evropljanima pričao priče o samoopredeljenju i pravu na odbranu od strane agresije, slao je američke vojnike u ruski građanski rat. Te politike Amerikanci se drže i danas.”
Ono u čemu se većina međunarodnih posmatrača slaže jeste da je neodgovorno verovati da sve pomenuto može da prođe bezbolno. Eventualnim razbijanjem sadašnje Rusije u najboljem slučaju bila bi uspostavljena ultranacionalistička agresivna i revanšistička vlast. Najveća zemlja na svetu bi jednostavno eksplodirala kao Sovjetski Savez 1991, Kavkaz bi bio zahvaćen vatrom i haosom, milioni novih izbeglica krenuli bi ka Evropi stvarajući punktove pogodne za bujanje islamskog terorizma.
Posmatrati sudbinu Ukrajine odvojeno od sudbine Rusije praktično je nemoguće. Ne zbog toga što među Ukrajincima živi veliki deo pripadnika ruske etničke skupine, već pre svega zato što dve zemlje istorijski dele zajednički prostor i prošle su kroz iste istorijske turbulencije. Kada se raspao Sovjetski Savez i kada su iscrtane državne granice ove dve zemlje nisu krenule u rat jedne protiv druge. Naprotiv, život se nastavio, samo u novim okolnostima. Očigledno, nekima je to smetalo.
I na kraju, sve se pretvorilo u mučno mrcvarenje. Sama činjenica da se često pojavi poneka rezolucija koja na međunarodnom nivou osuđuje ova ili ona dešavanja jasno ukazuje na to da je svetska zajednica nemoćna da održi čovečanstvo na zajedničkom kursu. Sila je i dalje nezamenjivi faktor kojem se okreću svi oni koji to mogu.