Pekinška bronza vrhunac dosadašnje karijere
Od našeg specijalnog izveštača
Peking, 17. avgusta – „Osećam se kao lutka iz izloga”, rekao je Novak Đoković u šali dok se ispred njega pravio red za slikanje za vreme prijema u ambasadi Srbije u Pekingu. Šale su njegov zaštitni znak, takoreći podjednako kao i njegovo tenisko umeće, a kad se to spoji – dobija se ogromna popularnost, verovatno veća od one koju imaju jedina dvojica igrača ispred njega na svetskoj listi Rafael Nadal i Rodžer Federer.
Koliko ima istančan smisao za humor pokazao je proletos gostujući u TV šou jednog od najcenjenijih američkih zabavljača Džeja Lena s kojim je na ravnoj nozi zbijao šale. Dok Nadal uglavnom šablonski odgovara na pitanja, a Federer diplomatski svoju mirnoću s terena prenosi na javne nastupe, dotle Đoković ne propušta priliku da zabavi i sebe i druge, i na terenu i van njega. Nadal i Federer ne izgledaju kao sportisti koji bi tražili od nekoga autogram, a Đoković je priznao da je u stilu vatrenih navijača „jurio Majkla Felpsa da bi se slikao s njim” i čak se javno požalio da ga nije stigao. Ali, od nekih je bio brži...
– Stigao sam Kobija Brajanta, Jao Minga, Kipketera... Nisam ograničen samo na tenis, volim i druge sportove, a olimpijske igre pratim od malih nogu. Prelepo je na istom mestu deliti isti san s više od 15.000 sportista iz celog sveta, – rekao nam je Đoković u svojim poslednjim časovima u Pekingu, uoči današnjeg puta za Njujork u kojem ga, od 25. avgusta, očekuje Otvoreno prvenstvo Sjedinjenih Američkih Država.
Iako je 22. maja napunio tek 21 godinu Đoković je već postao teniska „institucija”, kao pobednik jednog gren slem turnira (Otvoreno prvenstvo Australije početkom ove godine) i osvajač bronzane olimpijske medalje, druge u istoriji Srbije koja je samostalno jedini put prethodno učestvovala u Stokholmu 1912. Ali, on se nada da je ovo samo početak njegovih uspeha, mada ne može da tvrdi da će se pojaviti u Londonu 2012, kada će se olimpijski turnir igrati u Vimbldonu...
– Teško je sada predvideti šta će biti kroz četiri godine. Iskreno se nadam da ću učestvovati u Londonu, ali to će zavisiti od rezultata koje budem postizao u narednom periodu i, pre svega, od zdravlja. Ako budem fizički spreman drage volje ću učestvovati i opet ću imati isti stav kao na ovoj Olimpijadi.
Upitan da kaže nešto o tome kako se slavi kada se osvoji gren slem pehar, a kako kad se dođe do olimpijske bronze, opet je odgovorio sa smeškom:
– Kod gren slema se podigne pehar, a ovde se grize medalja. To je valjda jedina razlika. Bilo je mnogo emocija i u polufinalu i u borbi za bronzu i tokom celog turnira. Ovo iskustvo ću pamtiti do kraja života, jer sada na tribinama nije bio samo deo mog tima, već i svi ostali sportisti iz Srbije koji su me bodrili sve vreme. To je nešto što moramo da gajimo i što može da se doživi samo na Olimpijadi. Znao sam da mogu da odem korak ili dva više, jer sam od početka do kraja igrao na vrlo visokom nivou. Nebo nije bilo na mojoj strani u polufinalu, ali čim sam osvojio bronzu ceo taj žal se izbrisao i samo sam osećao pozitivnu energiju. Ipak, ova bronza sija kao zlato.
Među onima koji su čekali u redu da bi se fotografisali s njim bilo je i onih koji su tražili od njega da skine medalju da bi je probali oko vrata. Ali, on ih je duhovito odbio:
– Rado bih vam dao da držite medalju oko vrata, ali legenda kaže da nju mora sve vreme da nosi njen osvajač!
Pitali smo ga, pored ostalog, koji je njegov životni moto?
– Moj moto je: „Budi ono što jesi”! Prema njemu živim od početka, prema njemu se upravljam. U životu treba biti realan, ali opet, s druge strane, treba imati volju da se urade neke stvari koje na prvi pogled izgledaju nedostižno. Navešću jedan primer za to: kada sam bio na pobedničkom postolju kroz glavu mi je prošao ceo film, sve što sam uradio u karijeri i sve što sam žrtvovao da bih stigao do medalje na olimpijskim igrama. Mislim da je ovo vrhunac moje dosadašnje karijere.
A da li je teško „biti to što jesi”?
– Teško je. Verovatno je to pitanje koje postavljaju mnogi teniseri i teniserke, pre svega oni mladi, i iz naše zemlje i iz celoga sveta. Ne stavljam samo sebe za primer, već model jednog uspešnog profesionalnog tenisera ili teniserke. Zaista, kao i u svakom profesionalnom poslu treba mnogo da se žrtvuje, da se sto odsto posveti onome čime se bavi, da se daje sve od sebe i sve će se vratiti jednog dana.
Pored tenisa koje su Vaše ljubavi, šta Vas još pokreće?
– Ima mnogo takvih ljubavi. Naravno, porodica je na prvom mestu.
Aleksandar Miletić