Hrabrost ne isključuje suze

07. 12. 2022. 11:16

Нема блискости без суза и патње и нема снаге без контроле страха (Pixabay)

Aleksandar Mandić je u svojoj rubrici u Kulturnom dodatku „Politike” u kojoj je komentarisao „muški dan” spomenuo i moju malenkost, pa sam smatrao neophodnim da neke stvari pojasnim.

Kako bi gospodin Mandić razumeo kontekst mojih reči, morao bi da bude na predavanju ili tribini, pošto je ovako mogao da izvuče neke stavove iz šireg konteksta. Pošto je uspeo da zaključi da ja mislim da muškarci nisu ugroženi strukturalno i društveno, već da je problem samo u pokazivanju emocija, moram reći da sam, naprotiv, ukazivao upravo na to da je promena društveno-političkog sistema uzrokovala i promene u rodnim ulogama, koje dovode do novih nejednakosti i drugačijih okolnosti u kojima se muškarci ne snalaze najbolje.

Aleksandar Mandić radi baš ono na šta sam ukazivao: stvari posmatra dihotomno i crno-belo, pa je muškarac koji plače nužno sve suprotno od jakog i hrabrog muškarca. Samim tim, uplivava u klasičan biološki narativ u kojem je privlačan muškarac onaj koji ženu spasava iz čeljusti tigra, dok ona, ushićeno i puna nade, čeka viteza na belom konju da je spasi (ili promeni gumu, pošto joj štikle to ne omogućavaju).

Naprotiv, muškarci se suočavaju s raznim problemima, depresijom (koju uglavnom pokazuju kroz bes), nemogućnošću da dobiju starateljstvo nad decom nakon razvoda, a na sve to i kulturološkom pozicijom koja onemogućava da se patnje pokažu. Ta stereotipna pozicija muškarca koji je uvek snažan i jak i nikada ne plače neodrživa je, pošto su se društvene okolnosti promenile, a rodne uloge postale drugačije (a to ne znači da su iste).

Isto tako, propagirati vrednosti jednog vremena u drugom vremenu, bez prilagođavanja novonastalim okolnostima je kontraproduktivno, ništa ne rešava i predstavlja još jedno opšte mesto koje samo ide u prilog ovoj slici muškarca o kojoj sam govorio. Uostalom, pogledajte procente razvoda u Beogradu.

Strukturalni problemi postoje, ali, dok se ne reše, proći će dosta vremena, a u tom međuprostoru nikome ne pomaže priča šta je ženama privlačno, ko kome menja gumu na putu i ko nosi štikle. Niti su žene u položaju u kojem su bile, niti su muškarci. Insistiranje na tradicionalnim rodnim ulogama u situaciji kada žene više nisu u istim, kontraproduktivna je po muškarce. Muškarac koji je, kako kaže Aleksandar Mandić, hrabar, a nikad ranjiv, već uvek zaštitnik i spasilac, danas jedino i može privući ženu koja je žrtva i kojoj treba spasavanje. Ukoliko želi da privuče i zadrži ženu koja nije žrtva i kojoj ne treba spasavanje, moraće da shvati da niko nije omnipotentan i da se danas neće trpeti osoba koja nije u kontaktu sa sobom, svojim potrebama i svojim problemima. Ostanak zajedno podrazumeva dosta pregovora, muke i truda, a to iziskuje introspekciju i razumevanje u društveno-ekonomskim okolnostima koje su oduzele slobodno vreme, nametnule dosta poslovnih obaveza i stresova, kao i mnoštva uloga u svetu u kojem je u porastu maligna promocija individualnosti (a zapravo egoizma) nauštrb okoline.

Pozicija rodnih uloga se promenila. Niti dobar deo žena želi da bude samo u ulozi majke u samoj porodici (već se posvećuje više i drugim ulogama), niti muškarci to smeju da ignorišu. Izuzetaka uvek ima, ali je činjenica da stepen nerazumevanja, razvoda i nasilja pokazuju da nije stvar u privlačnosti, već u nerazumevanju činjenice da su se okolnosti promenile i da se ta vrsta kontrole nad odnosom sa jasno definisanim ulogama više ne može održati.

Niko ne želi da osoba preko puta stalno plače i bude žrtva okolnosti, ali, isto tako je vrlo opasno pretpostaviti da je neko ko nikada ne plače – zdrav.

Ta politička klima koja se spominje, a koja je uglavnom govorila o ženskoj ugroženosti, upravo i ide u prilog ovome što govorim. Sve je ovo ugrožavajuće za sliku muškarca s kojom smo porasli, pošto nas izmešta iz jasnih uloga. Stvari se neće vratiti na staro, a posebno se neće rešiti tako što govorimo o tome kako je nekada sve bilo drugačije.

Hrabrost ne isključuje suze, ali valjda neko ko promišlja može i da zaključi kada može, a kada ne može da plače, i pred kim. Nema bliskosti bez suza i patnje i nema snage bez kontrole straha.

Sve drugo je uvod u bolest i probleme.

Milan Damjanac,
psihoterapeut