Zvezdane staze uz burek s jogurtom
Amerikanci vole dve stvari: automobile i avanture, poručio nam je američki ambasador Kristofer Hil. Srbi takođe. Obožavaju automobile i avanture sa njima, naročito ako su polovnjaci stariji od 15 godina. Ali, kako američki ambasador Kristofer Hil nije iskusio takvu pustolovinu, predlažem mu da s jednom od takvih mašina proputuje kroz Srbiju i razumeće zašto svaki ovdašnji pojedinac, pre odlaska u nepoznato, doručkuje burek s jogurtom. E, sad, neko više voli sa sirom, neko s mesom, ali svejedno je, neko više voli benzince, a neko dizelaše. Oko jogurta je usvojen nacionalni konsenzus: jogurt je jogurt!
Biće, ipak, da momci iz američke ambasade dobro rade svoj posao, a da je Kris Hil konačno proučio srpsku dušu i posle toliko godina diplomatskog iskustva u regionu došao do logičnog zaključka. Zato njegovo obraćanje prilikom dolaska američkog proizvođača električnih automobila „Rivijan” u Srbiju treba shvatiti kao prvorazredni politički događaj, daleko značajniji nego što na prvi pogled izgleda.
Američki ambasador je kazao da je oduševljen što se ovako sjajna kompanija tako lepo uklapa sa srpskom kulturom, bukvalno kao burek i jogurt. Još u doba njegovog prethodnika, ekselencije Godfrija, bilo je uočljivo da Ameri pokušavaju da se približe običnom, antiamerički raspoloženom čoveku, kroz diplomatski gurmanluk. Nema te pljeskavice koju Godfri nije pojeo, a zatim svoja iskustva delio na društvenim mrežama. Ne treba potcenjivati taj napor. Nekadašnji ambasador Viljem Bil Montgomeri mi je, po odlasku iz Beograda, rekao da je morao da primenjuje rigoroznu dijetu padobranskih specijalaca, ishranu koju je primenjivao u vijetnamskom ratu kao zelena beretka, uz neke čajeve, kako bi doterao liniju posle holesterola koji su mu isporučivali Srbi.
Kris se nije motao po Vijetnamu poput Montija, poslove je obavljao u kabinetima, a dobro smo mu poznati još kada je bio zamenik Ričarda Holbruka na mirovnim pregovorima u Dejtonu, a posle i kao specijalni izaslanik za Kosovo uoči NATO agresije, da bi, da ne idem u širinu, bio i pomoćnik državnog sekretara za istočnoazijske i pacifičke poslove, naročito oko eksplozivnih odnosa između Severne i Južne Koreje.
Ričar Holbruk je u svojoj knjizi napisao da Hil uspeva da bude veoma kul i veoma strastven, a kako smo njegovu strastvenost dobro upoznali, da li sada Hil, u novoj misiji, pokazuje svoju kul stranu u sređivanju odnosa sa Srbima na zapadnom Balkanu? Svečano otvaranje tehnološkog centra „Rivijana” u Beogradu, gde će biti zaposleno 200 inženjera i biti održana promocija elektronskog ekološkog terenca, mnogo je bolji znak od isporučivanja krstarećih raketa marke „tomahavk” ili stelt tehnologije, model F-117, naročito zbog toga što se američki avanturizam u spoljnjoj politici ne odnosi na zaštitu njihovih investicija.
I Aleksandar Vučić je bio oduševljen kada je video najnoviji model, jedno od terenskih vozila „Rivijana”. Nije čudo da se osećao kao u „zvezdanim stazama”. Terenac ima 835 konjskih snaga, za svega tri sekunde dostiže ogromnu brzinu, u izveštaju se ne navodi koliku, a pokreće ga baterija od 135 kilovata. Gde će se puniti ovakva ekološka zver? Verovatno na Đerdapu. Za ostale će ostati taman toliko struje da osvetle jelku.
Naravno da je Vučić, kao svaki seljak čovek, tražio gde je menjač. Gde je i kvačilo, pitao se Vučić. Ali, u supervozilu sa 11 kamera, koje pokreće veštačka inteligencija, što će reći da vozač tu služi kao običan putnik, nema ni ručnog menjača niti se menja brzina. Kakva je to avantura, osim ubrzanog kursa za programiranje, jer se vozač oseća ili kao pilot „boinga” ili klinac koji se zabavlja video-igricama. Valjda auto neće da poleti?
Dizajnirana kao avanturistička vozila, negde na pola puta između zemaljske i nebeske Amerike, takozvani Tesla kamioni, kako nazivaju „Rivijanova” vozila, futuristički su spoj estetike „Rendž Rovera” i svemirskog broda. I tu smo slični Kris, naročito oko mita o zemaljskoj i nebeskoj Americi, samo što u našoj auto-industriji inženjeri nisu mogli da naprave ni modernizovani retrovizor za „juga”, a kamoli elektromobil koji bi se popeo u carstvo nebesko, takozvani epski kosmički program u Srba.
„Avantura je život”, slogan je mladog osnivača i izvršnog direktora Roberta Skaringa, koji fizički neodoljivo podseća na šeprtlju Klarka Kenta, smotanog novinara iza koga se krio strip-heroj Supermen. Kao klinac je pomagao komšiji da obnovi „porše 356” u garaži na Floridi, kako ga je romansirano prikazao magazin „Forbs”, a potom je Skaringova „ljubavna afera sa stvarima koje se kreću” nastavljena studiranjem na čuvenom Univerzitetu MIT.
Momak je, ipak, bio svestan važnosti zaštite životne sredine, globalnog zagrevanja i tome slično, pa je napustio svoju prvu ljubav – „porše” koji zagađuje okolinu – promenio je kurs, postao gadljiv na miris benzina i fokusirao se na ekološki prihvatljiva električna vozila gde je gospodario Ilon Mask. Skaring je najpre pošao Maskovim putem, ali je ipak shvatio da će lakše osvojiti segment tržišta elektro džipova i kamioneta, angažujući na jednoj strani softverske inženjere, a na drugoj glavnog inženjera Meklarena iz „Formule 1” i veterana dizajna džipova, koji je unapredio modele „grand čiroki” i „vrangler”.
Momak sklon ekologiji, avanturi i brdskom biciklizmu, privukao je pažnju Džefa Bezosa, odnosno „Amazona”, koji je investirao u kompaniju i naručio 100.000 vozila, a Bezosovim tragom je krenuo i „Ford”, pa sada poseduju 20 odsto akcija „Rivijana”.
Dakle, reč je o više nego ozbiljnoj ekipi koja je došla u Srbiju, zemlju u kojoj automobili imaju kultni status. Dirni Srbinu u automobil i kao da si mu dirnuo ženu ili Kosovo. Može i obrnuto, ali, svejedno, automobil je ako ne srce, a onda pluća Srbije. Kris Hil je provalio kako da nam se Amerikanci približe. Investicijama, spajanjem pop kulture i tradicije, kroz program superautomobila na baterije, u postojbini bureka i jogurta. Kako je ambasador konstatovao da smo neobično slični, ostaće ključno pitanje koje lebdi kao crni oblak koji stiže sa Atlantika: zašto su Amerikanci izabrali Srbe za neprijatelje na Balkanu i gde su to pogrešili Srbi, kada su dozvolili da ih Ameri precrtaju kao prijatelje. Moguće je da su pogrešili i Amerikanci odričući se starog savezništva sa nama, ali oni to nikada neće priznati.
Međutim, stvari uvek mogu da se poprave i nikada nije kasno za to. Kao sa automobilom kojeg ne možeš da se odrekneš. Ako je Kris pomislio da je automobil asocijacija za Kosovo, pogodio je! Možda bi Srbi to i učinili, ali gde na svetu postoji deponija za deo svoje teritorije koje se odričeš? Niko je nije ni stvorio, ni izmislio. Zato će naša vožnja dugo trajati, jer i Amerikanci i Srbi vole automobile i avanture. I lako sklapaju prijateljstva.
Ta vožnja može biti mnogo udobnija! Zar ne, ekselencijo?