Uroš Predić, skeptik i džentlmen
Детаљ са слике „Изглед Београда (Панорама Београда)”, 1913. (Народни музеј Србије)
Od Uroša Predića zaista ne postoji adekvatniji umetnik čijom bi izložbom mogla da se obeleži 175. godišnjica postojanja Galerije Matice srpske, niti postoji adekvatniji prostor od Galerije Matice srpske u kojem bi mogla da se održi velika i sveobuhvatna postavka dela Uroša Predića. Ova povratna sprega, rezultat činjenice da je Predić (Otlovat, 1857 – Beograd, 1953) bio prvo stipendista Matice srpske, potom nastavljač tradicije slikanja portreta časnika i dobrotvora ove ustanove i jedan od najvećih njenih darodavaca, ali i počasni predsednik Muzejskog odbora nakon osnivanja muzeja, ishodište je našla upravo u izložbi „Uroš Predić. Život posvećen lepoti i umetnosti”. Ona do kraja januara sledeće godine traje u ovoj novosadskoj kući umetnosti, a povodom proslave njenog s početka teksta pomenutog rođendana.
Čovek koji je „bio reprezent najviših vrednosti koje je negovala Matica srpska”, posvećen zadužbinarstvu, opštem dobru i nacionalnim vrednostima, kako je to ocenila Tijana Palkovljević Bugarski, upravnica Galerije Matice srpske, proživeo je bezmalo čitav vek i iza sebe je ostavio impozantan opus od 1.700 dela – najviše portreta, religioznih, žanr i istorijskih kompozicija, nešto ređe pejzaža i samo jedan akt. Njegov život i stvaralaštvo obeležila su tri perioda, usko u vezi sa tri geografska prostora: Bečom, Orlovatom i Beogradom. Sve te odrednice sreću se i prepoznaju, neke posredno, neke neposredno, u izložbenim prostorijama i u susretu sa više od sto njegovih dela, nesvakidašnje sabranih na jednom mestu, dok se u digitalnoj formi može više saznati o umetnikovom bogatom crtačkom opusu, a sve upotpunjuje i dokumentarni film.
Kroz postavku nas putem kataloškog teksta pregledno i vešto vodi Snežana Mišić, muzejska savetnica, dajući jedan opšti pregled i pogled, uz odabrane bitne elemente. Neke od tih sekvenci još nam podrobnije u razgovoru za naš list osvetljava naš sagovornik dr Igor Borozan, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koji je sa Snežanom Mišić i autor ove postavke.
– Celokupan mehanizam Galerije Matice srpske je bio u službi pronalaženja do sada neizlaganih radova, bio je izgubljen trag pojedinim važnim slikama iz privatnog vlasništva, dok su neka druga i do sada nepoznata dela sticajem srećnih okolnosti pronađena, pa publika prvi put može uživati u portretu kraljice Natalije Obrenović, koji je predstavljen u digitalnoj formi, što omogućava i bolje sagledavanje brojnih pratećih elemenata ovog Predićevog remek-dela. Veliki broj Predićevih slika nalazi se u najvažnijim muzejskim, državnim i kulturnim ustanovama i usled nesebičnog razumevanja pomenutih ustanova, a posebno Narodnog muzeja Srbije, došli smo do gotovo svih željenih slika, te izložba predstavlja istinsku retrospektivu Predićevog stvaralaštva, koja je dodatno potcrtana izloženim arhivalijama i njegovim ličnim predmetima. Veličinu jednog slikara ponajbolje sagledate kada njegova dela zatražite na pozajmicu i kada u tom trenutku osetite opravdani žal njihovih „čuvara”, što će neke od najpoznatijih slika u jednom kratkom periodu biti na drugom mestu – priča nam Borozan.
U Novom Sadu izložene su ikoničke slike, poput „Siročeta na majčinom grobu”, „Kosovke devojke” i „Vesele braće”, druga ređe ili baš retko viđana dela, kao što su pejzaži Beograda – „Panorama Beograda” – i, konačno, i taj jedini akt koji je uradio. Uz pomoć savremenih tehnologija, prisutni su i njegovi crteži i Ikonostas Crkve Svetog velikomučenika Georgija, iz Bečeja, njegov najznačajniji rad u tom domenu. Borozan izdvaja još neke radove posebno vredne pažnje:
– Ističe se, naravno, i zaštitno delo izložbe, antologijska „Nadurena devojčica”, slika za koju je Predić dobio prestižnu Gundlovu nagradu, tokom studiranja na slavnoj Akademiji likovnih umetnosti u Beču, a tu je i slika „Deca pod dudom” iz 1886, danas u privatnom vlasništvu. Ovaj ljupki prikaz bezazlene dečje igre u Banatu nadilazi istorijski trenutak, te postaje vizuelizacija izgubljenog sveta detinjstva. Delo antologijske vrednosti stoji uz rame sa najboljim žanr slikama epohe bečkog bidermajera. Bitno je istaći i monumentalni panteon portreta slavnih časnika i dobrotvora Matice srpske.
Naš sagovornik dalje podseća da je Predić ne samo jedan od naših najvećih slikara već da je bio i iznimno obrazovan, erudita, zainteresovan i za konzervatorske aktivnosti:
– Predić je bio vrhunski intelektualac koji se među umetnicima retko sreće i u evropskim okvirima. Prevodilac Dantea na srpski jezik i Branka Radičevića na nemački jezik, poznavalac antičke i savremene filozofije i književnosti, tumač filoloških pitanja, i proučavalac klasične i moderne umetnosti. Iako je neretko govorio da slikar treba da slika a ne da piše, ostavio je niz važnih teorijskih spisa o pitanjima osnova umetnosti, savremene likovne prakse, ali i svojih osvrta na aktuelnu političku, ideološku, socijalnu situaciju u zemlji i svetu. Njegove umne korespondencije sa Mihailom Pupinom, Anicom Savić Rebac, Bogdanom Popovićem, Lazom Kostićem i mnogim drugim srpskim intelektualcima čine ga jednom od ključnih figura u ovoj republici srpskih humanista.
Predićevo stvaralaštvo u najvećoj meri, uprkos modernističkim težnjama s početka prošlog veka koje su bile vrlo snažne, zadržalo je do kraja akademske okvire i prepoznatljivu poetiku. O tome Borozan kaže:
– Shodno svom obrazovanju u Beču, Predić je do kraja života bio posvećen akademskom (idealističkom) realizmu. Iako je tokom 20. veka bio sporadično napadan i osporavan od strane pojedinih kritičara modernističke provijencije, ostao je veran realizmu koji nije prelazio u naturalizam, ali čija idealizacija u najvećem broju slučajeva nije prelazila u blaziranu sladunjavost, svojstvenu pojedinim salonskim slikarima. Otuda i leži tajna njegovog uspeha. Iskrenost i vera u realan prikaz sveta, uz ideju socijalne pravde su ga učinili najomiljenijim srpskim slikarem u novijoj povesnici. U skladu sa akademskim osnovama, koji počivaju na trijadi: lepo-dobro-istinito, Predić je postao klasik, umetnik koga na likovnom planu definiše jasnoća, racionalnost, kontura i linija, ali i umerena osoba koja postaje uzorna figura, i simbol izgubljenog reda.
U narednoj godini pred ljubiteljima slikarstva i Predića biće i Borozanova monografija o velikom slikaru, a na naše pitanje da li ga je istraživanje odvelo u nekom nepoznatom pravcu, on priznaje da jeste.
– Na tom putu sve je bilo neočekivano. Najpre me je iznenadilo da gotovo nije bilo istaknutijeg istoričara umetnosti koji se do danas nije na posredan ili neposredan način bavio Urošem Predićem, i da je svako od njih u skladu sa aktuelnim duhom vremena upisao sebe u čitanje slikarevog dela. Potom je došlo do procesa dekonstrukcije. Iza slikara čije su kanonske žanr slike dečjeg sveta u kolektivnom pamćenju stekle status romantičnih i sentimentalnih amblema nacije i umetnika koji je stvorio nacionalne ikone od prvorazrednog značaja, krio se kritički nastrojen slikar raskošnog intelekta. Svaka nova slika je krila lavirint mogućih značenja, a slikareva teorijska misao je upućivala na njegovo ogromno znanje, čiji se koreni nalaze u kaleidoskopu renesansne teorije umetnosti i kulture. Istovremeno, otkrio se i slikarev unutrašnji svet, satkan od brojnih paradoksa. Skrušenost, autoironija, ali i prikriveno osećanje sopstvene izvanrednosti, provejava delom i mišlju ovog krajnje disciplinovanog slikara. On je bio izolovani pojedinac i usamljeni skeptik, ali i angažovani pregalac u javnom prostoru, decentni gospodin i perfektni džentlmen.