Srpski piloti obišli američke baze

20. 08. 2008. 22:00

Потпуковник Љубомир Ђорђевић са америчким колегом уз Ф-16 (Фото Војска Србије)

Amerikanci su nas uvažavali jer smo iz Srbije, zato što smo piloti i posebno jer letimo na „migovima 21”, kaže pukovnik Dragoslav Milenković, načelnik Odseka PVO u Komandi Vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane posle nedavne posete Nacionalnoj gardi Ohaja. Bio je to susret profesionalaca, oficira-pilota, pa su političke i istorijske teme ostavljene po strani. Ipak, piloti Nacionalne garde Ohaja, sa kojim Vojska Srbije ima izgrađene partnerske odnose, respektuju iskustvo naših vojnih pilota i njihovo umeće, jer lete na „migovima 21”, odnosno „fišbedima”, kako glasi kod NATO-a za ove letelice, avione teške za pilotažu. Američke pilote interesovala su i iskustva sa „migovima 29”, kao i kakav bi borbeni avion odgovarao budućim potrebama srpskog vazduhoplovstva.

– Bila je to druga poseta pripadnika ViPVO vazduhoplovnoj komponenti Nacionalne garde Ohaja, pre nas u SAD je boravio komandant ViPVO sa saradnicima. Posetu, nazvanu Vazduhoplovna operacija (Amerikanci termin „operacija” koriste u najširem smislu, od svakodnevnog rada do borbenih dejstava) organizovala je ambasada SAD u Srbiji. Posetili smo sva četiri vinga Nacionalne garde Ohaja, upoznati smo sa njihovim iskustvima u obuci, borbenim dejstvima, ali i angažovanjem na pomoći civilnim vlastima u slučaju prirodnih katastrofa – kaže pukovnik Milenković, vođa delegacije pilota u kojoj su bili i potpukovnik Ljubomir Đorđević i majori Bojan Stanojević i Nenad Petrović.

Nacionalna garda Ohaja u svom sastavu ima 30 odsto profesionalaca i oko 70 odsto rezervista koji se aktiviraju po potrebi. Isto važi i za njihovo vazduhoplovstvo, pa mnogi piloti koji imaju stalan posao u civilnom sektoru po pozivu sedaju u kokpit borbenih aviona. Podrazumeva se redovno uvežbavanje, pa tako piloti imaju i više od 150 sati naleta godišnje.

– Obišli smo njihove baze, u svima važi pravilo „jedna baza – jedan tip vazduhoplova”, što olakšava održavanje. U svom sastavu vazduhoplovna komponenta Nacionalne garde Ohaja ima 178. lovački ving, 180. lovački ving, 179. transportni i 121. ving za dopunu gorivom u vazduhu. Primetan je značaj podoficira, a među pilotima ima i žena. U vojnim zgradama nema luksuza, ali je sve funkcionalno. Avioni se ne čuvaju u betonskim kaponirima, koji inače više ne garantuju zaštitu tehnike u ratnim uslovima, već u montažnim objektima koji su klimatizovani. Komandant eskadrile je veoma samostalan u odlučivanju i naređenja šalje i-mejlom – sumira utiske pukovnik Milenković.

(/slika2)Posle terorističkih napada 11. septembra 2001. godine, u SAD se izuzetna pažnja posvećuje zaštiti vazdušnog prostora, pa su tako i piloti Nacionalne garde Ohaja dobili svoju ulogu u tom sistemu i uskoro treba da preuzmu borbena dežurstva. Inače, Nacionalna garda Ohaja imala je ratna iskustva širom sveta, od Vijetnama do Iraka. Pre odlaska na smenu u Irak svi predviđeni zadaci se uvežbavaju u bazama u Ohaju, uključujući i uigravanje timova specijalaca za spasavanje oborenih pilota. Posebno iskušenje za pilote, ali i tehniku, jeste prelet iz SAD u Irak koji podrazumeva i dopunu gorivom u vazduhu. Sticajem okolnosti, ovi američki vazduhoplovci u Iraku bili su smešteni u objektima koje su izgradile nekadašnje jugoslovenske građevinske firme, a koji su izdržali ratna dejstva.

Kao profesionalci, srpski američki piloti su se veoma dobro razumeli, štaviše Amerikanci su bili mnogo otvoreniji od oficira iz država koje su nedavno ušle u NATO, a sa čijim armijama je do sada sarađivala Vojska Srbije. U trenucima odmora razgovaralo se o svakodnevnim životnim temama, pa su Amerikanci bili zaprepašćeni, za njihove prilike, visokom cenom benzina na pumpama u Srbiji. Pošto je u pitanju bila radna poseta, piloti VS su nosili srpske letačke kombinezone, ali su ih neupućeni ipak brkali sa američkim kolegama, pa im je tako prišao jedan građanin i rekao: „Hvala vam na svemu što činite za Ameriku!”