Velika plava emocionalna nula
Из филма „Аватар: Пут воде“ (фотoграфије: дистрибутерска кућа „MCF MegaComFilm“)
Najlakše bi mi bilo da kažem samo – Ni prvi „Avatar“ me nije očarao da bi me „Avatar 2“ sada razočarao – i da se okrenem i odem bez nekog većeg udubljivanja. No, šta je tu je, posle 13 godina od hipermilionskog originalnog 3-D „Avatara“ rediteljski majstor Džejms Kameron snimio je nastavak sa podnaslovom „Put vode“, zavrteo marketingšku i novčanu mašineriju širom sveta, naterao klince i klinceze da ponovo nose specijalne naočare u bioskopima i da uz kokice, graju i kuckanje po telefonima, kao nešto se strašno važno dive plavim i žutookim stanovnicima nepostojeće planete Pandora.
Sećam se dobro da sam za prvog, dakle tog istorijskog „Avatara“ s kojim je Kameron finansijski pokorio planetu, tada napisala da je reč o:
„konfuznom i predugačkom filmu otupelih oštrica, koji je sav podređen efektima i upakovan u priču koja se da svesti na osrednju bajku za uzrast deteta od desetak godina“, da se na „nivou sadržaja, može nazvati i najobičnijim „mlaćenjem prazne slame“, a na nivou forme i spektakularnom vizuelno-tehničkom ekstravagancijom kojom više treba da se bave kompjuterski genijalci, recenzenti video-igrica, majstori fotošopa i piksela nego li filmski kritičari...“. Sve to bih i sada mirne duše mogla da kažem i za „Avatar: Put vode“, s tim što bih skrenula pažnju i na dve razlike. Za razliku od prvog, pionirskog „Avatara“ koji je igrao i na kartu gledaočevih emocija, ovaj drugi je gotovo pa emocionalna nula. Takođe, za razliku od prvog dela avatarske sage za koga se činilo da posle viđenih vizuelno-generisano kompjuterskih čudesa zaista nema dalje, u ovom nastavku Kameronu je pošlo za rukom da nadmaši sebe. Imao je 13 godina da usavrši visokotehnološku nadgradnju i upotebu efekata koji su sada tehnički impresivniji, ali se uglavnom svode na glatkoću pokreta i veliku, ali i bezdušnu, brzinu kadrova.
Porodično-ekološka priča, jer upravo je to u sadržinskoj srži „Avatara 2“, kao što sam već rekla – ne obuzima emocijama, ali je vizuelno, senzorno iskustvo takvo da se ljudsko i digitalno, vanzemaljsko i zemaljsko ne razlikuju mnogo jedno od drugih i uz 3-D naočare gledalac može da stekne utisak boravka u nekom metauniverzumu. Samom scenariju nedostaje originalnost, likovi su površni i očekivani, otvorene teme – potreba za porodicom, sigurnost porodice, klimatske promene, ekologija, različitost – obrađene su krajnje pojednostavljeno, ali se Kamerunu ne može osporiti ni rediteljsko vrhunski zanatsko umeće niti činjenica da za razliku od ogromne većine holivudskih blokbastera njegovi „Avatari“ nose i kakve takve humanističke poruke.
Štos sa avatarima, odavno inače popularizovan zahvaljujući kompjuterskim igricama, a Kameron je samo pokušao da mu pridoda novu dimenziju baveći se projekcijom sveta budućnosti koji je smestio na daleku planetu Pandora. Pre 13 godina na nju iskrcao zemaljske naučnike (kauboji) u nameri da se domognu dragocenog minerala. A to je podrazumevalo da umilostive domorodačka plemena (Indijanci), visoka bića plave kože i žutih očiju, i to tako što su smislili avatare – imitacije domorodaca, ne bi li ih nagovorili da im prepuste svoja energetska nalazišta... Rodila se tu i ljubav između zemaljskog Džejka Salija (Sem Vortington) i stanovnice Pandore Nejriti (Zoi Saldana), a u ovom nastavku sage vidimo ih u zasnovanoj, idiličnoj porodici i sa decom i u novim avanturama koje podrazumevaju i boravak u podvodnom svetu zarad opstanka i zaštite od ponovo nadolazećih Zemljana.
Zapravo, taj prelazak sa prašumskog kopna na more idejno je bio način za nastanak novog filma, ovog puta u trajanju od čak tri sata i dvanaest „nikad da se završi“ minuta (192) i sve bi to bilo u redu da taj morski, podvodni svet nije zamišljen uz mnogo klišea. Klišeizirane su i scene finalnih bitaka između zemaljskih osvajača i pandorskih plemena u poslednjem delu filma, tako da sve u svemu: od srca Džejmsku Kameronu, „Dizniju“ i „Tventi Senčeri Foksu“ želim zarađene milijarde, uz ljubaznu molbu da do „Avatara 3“ nikada ne dođe.