BUBETANjE PO KOŠTUNICI
Normalno je da se stranke koje izgube izbore raslojavaju, sabiraju i oduzimaju, posebno kad je poraz ubedljiv, kao što se dogodilo sa Koštuničinom Demokratskom strankom Srbije (DSS), ali nije baš normalno da se to agresivno podstiče, neki put i sredstvima koja se ne mogu opisati kao dobri običaji.
Elem, krenulo je preko napada na Aleksandra Nikitovića, šefa kabineta Vojislava Koštunice, čiji su lik i delo feljtonizovani u najmanje dve štampane stvari, i koji je, tobož, odvojio Koštunicu od stvarnosti i gurao ga u čitav niz političkih avantura i poraza, a da ovaj, Koštunica, izgleda, barem po opisima događaja koji se tu mogu pročitati, toga nije ni bio svestan.
Onda je krenulo bubetanje preko Predraga Bubala koji nije vratio ministarski službeni stan (još ga nije vratio) pa je u najgoroj tradiciji doušničkog novinarstva (javile se komšije) otkriveno da ovaj ima više stanova u Beogradu, a dežurni Mlađan Dinkić odmah je predložio izmenu zakona na tu temu.
Stvar je kulminirala analizama koje tvrde da u DSS-u postoje dve struje. Tvrda i reformistička. U prvoj su već pomenuti Nikitović i Bubalo, plus Slobodan Samardžić i još poneko od bivših ministara, a reformiste predvode, kako je analitičarima dojavljeno, Milan Parivodić i Nenad Popović.
Suviše sam dugo u medijskom poslu da bih nekako poverovao da je ta sinhronizacija čerupanja DSS-a posledica odsustva atraktivnijih tema, tim pre što ni to propiranje DSS-ovog veša nije baš atraktivno.
Nisu Nikitović, Bubalo, Parivodić i Popović neke javne ličnosti onog formata i svojstava koje atraktivnošću povećavaju tiraže i gledanost, pa sve da su džipom zgazile pešaka kao što se omaklo Eleni Karić, najudomljenijoj srpskoj snajki – na atraktivno širokom prostoru, od Peđe Mijatovića, preko Andrije Draškovića do Jugoslava Karića.
U toj svakidašnjoj gradskoj saobraćajki nije akcenat na pešaku, već na liku vozačice džipa, a u opisivanju političkog udesa jedne stranke, banalnom samom po sebi, akcentuje se što širi krug ličnosti, kako bi se mnogobrojnošću nadoknadila pojedinačno slaba estradna svojstva aktera.
Nije dakle vest da je zgažen pešak, a nije, bogami ni vest, da je DSS prsao, ali jeste vest ko je zgazio pešaka i koliko njih je zgazilo Koštunicu, dok ovaj, Koštunica, u blaženom neznanju o tome ko mu sve radi o glavi, broji ovce u Belanovici.
Ali, neće biti da je ova letnja ofanziva posledica nedovoljnog broja pešaka koji stradaju pod točkovima estradnih i sponzorskih zvezda. Biće, ipak, da tu ima neke politike koja možda nije glupa, bez obzira na pristajanje da se nečijem cilju podrede medijski profesionalni standardi.
Imamo, dakle, čas anatomije na lešu jedne stranke za koju je obaveštena javnost oduvek verovala da je hibridna tvorevina nastala na nedovršenosti demokratskog i radikalskog pravca rešavanja srpskih tegoba i koja je svoju snagu crpla iz te nedovršenosti.
Nekom se verovatno sada čini da je to lak plen, posebno nakon raspleta beogradske izborne drame, oko čega su se ozbiljno sukobili i unutar DSS-a. Čerupanje, uz pomoć prijatelja, ide naruku i glavnim dobitnicima i glavnim gubitnicima s prethodnih izbora. Svi računaju da će Koštuničin potencijal, glasački i ideološki, plus prateći sadržaji, od komentatora do pevača, pesnika i običnih ulizica, nekako moći da podele između sebe, a nije da im ne treba.
Gubitnici, radikali, oduvek su verovali da im Koštunica razblažuje čisto vino iz nacionalnih mešina i veruju da bi sa njegovim razočaranim glasačima mogli da ostvare ono što im stalno izmiče – osim pobede na izborima da osvoje vlast.
Pobednici ionako vladaju uz pomoć vrlo heterogenih koalicija, pa i manjinskih kakva je ova u Beogradu, i u slučaju povoljnog raspleta unutar DSS-a, recimo uslovno, prevage reformske struje, imali bi u rezervi jednu stranku koja bi mogla da uskoči ako neko izda, odnosno ne bi bilo onih koji bi se usudili da razvrgavaju koalicione dogovore ako znaju da ima ko da ih zameni.
Linija rascepa unutar DSS-a medijski je podvučena, grudva je zavaljana, a sada se čeka lavina... Ako je bude.
Glavni urednik nedeljnika „Vreme”