Državnici i proroci
Ako bih se striktno držao narodne umotvorine da ko peva zlo ne misli, a ko misli nije mu do pesme, teško da bi bilo slavlja i dočeka 2023. godine u koju svet ulazi uz neizvesnosti kakve su retko zabeležene. Rat u Evropi, energetska kriza koja hladi radijatore i prazni državne budžete, ugrožena opšta prehrambena bezbednost, teški oblaci klimatskih promena koji prete novim dosad nezabeleženim sušama i poplavama...
Opet smo na jednoj od onih „raskrsnica” koje futuristi obožavaju da bi predočili šta nas čeka i pokušali da pogode koji će put svet odabrati. Nije to pitanje sudbine: ljudi odlučuju. Naročito oni na najvažnijim položajima.
Kakve odluke će donositi svetski lideri uvek razapeti između mudrosti i ludosti? Tu ravnotežu je teško proceniti zbog mnoštva faktora: želje za vlašću, mesijanskim pobudama, istorije, kulture, inteligencije, informisanosti, izbora saradnika, stepena sputavanja, niskih strasti.
U svojoj poslednjoj knjizi „Liderstvo: šest studija svetske strategije” (Leadership: Six Studies in World Strategy), bivši američki državni sekretar i jedan od najumnijih diplomata današnjice, Henri Kisindžer, svrstava svetske lidere u dve grupe: „državnike” i „proroke”.
Prvi pokušavaju da maksimalizuju moguće, drugi ideal uzimaju kao imperativ i pokušavaju da ga nametnu mogućem. Prvi se oslanjaju na kapacitete, izvodljivost, dostupne alate i troškove; drugi imaju u vidu veličinu i, ponekad, svetost zadatka. Prvi je utemeljen u stvarnosti; drugi je opsednut čašću i slavom misije.
Kako se u Kisindžerovu klasifikaciju uklapaju četvorica lidera koji su na raskršću istorije, suočeni sa složenom olujom koju je prvo pokrenuo kovid 19 da bi razorni potencijal dobila ratom koji niko nije predviđao: ruskom invazijom Ukrajine i ulaskom sveta u predsoblje ekonomskog haosa?
Ruski predsednik Vladimir Putin je u srcu revizije međunarodnog poretka kakav je postojao od kraja hladnog rata. Pošto je godinama upozoravao NATO, procenio je da je vreme da mu se prkosno suprotstavi. Krenuo je u potresnu invaziju Ukrajine. Za deset meseci otkako je rat počeo, svet se promenio u svakom pogledu, osim onako kako Putin želi.
Ukrajina se nije predala, NATO nije odustao, ruska okupacija se smanjila sa 20 na 15 odsto ukrajinske teritorije, a Švedska i Finska su pristupile NATO-u. Ljudski danak je ogroman. Rusija je zasukala rukave sa ciljem da uništi Ukrajinu i više nego što već jeste, u nadi da će to promeniti ravnotežu i omogućiti Moskvi da sedne za pregovarački sto visoko uzdignute glave. Putin kompromise doživljava kao slabost, njemu je autokratija u krvi.
Ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski je koloritan lik. Olako je dopustio da se njegova zemlja nađe u geostrateškom sukobu Rusije i Zapada. Rejting heroja koji je stekao ne pripada njemu već hrabrom ukrajinskom narodu, ali on – ohrabren kontraofanzivom i oslobođenjem Hersona – maksimalistički diktira svoje uslove.
Zahteva kompletno rusko povlačenje, uključujući i sa Krima. Ne želi samo pobedu i reparacije, već i pravdu, a to znači izvođenje Putina pred sud za ratne zločine. Olako Zelenski zaboravlja ono što njegovi saveznici stalno imaju na umu: Rusija je nuklearna sila koja izdržava međunarodne sankcije, a otpor Ukrajinaca zavisi od ekonomske i vojne pomoći Zapada.
Iako je tokom svog prvog putovanja u inostranstvo od početka rata u Vašingtonu dobio novu američku pomoć od 1,85 milijardi dolara – uključujući i sofisticirani sistem protivvazdušne odbrane „patriot” – entuzijazam za pomoć posle deset meseci rata opada, a evropski birači se sve češće protive blanko računu za Ukrajinu. „Ne može biti ikakvog pravednog mira u ratu koji nam je nametnut”, rekao je u Beloj kući. Zapad bi polako morao da počne da Zelenskog spušta na zemlju.
Predsednik Džozef Bajden rešen je da povrati titulu lidera slobodnog sveta pa u okvirima svoje misije saveznike „demokratije” postrojava protiv vođa „autokratije”. Problem je što je američka demokratija uzdrmana, nacija opasno podeljena, rasna nejednakost je sistemska, a ljudska prava i medijske slobode daleko su od toga da budu uzor.
Prema Rusiji se drži oštro. Prednjačio je u kažnjavanju ali je suočen sa činjenicom da zapadne sankcije nisu prisilile Ruse na povlačenje. Paketi pomoći Ukrajini dostižu 100 milijardi dolara. Preostaje mu da koaliciju koju je formirao zadrži na okupu duže nego što je iko očekivao na početku rata.
Slaba Rusija, slaba Evropa, bio bi to idealan rezultat rata tim pre što na istoku čeka Kina. Bajden je nasledio neslaganja sa Kinom koja su dovela do blokade Tajvana, ali državnička mudrost je prevladala posle susreta sa predsednikom Si Đinpingom i njihove zajedničke izjave da neće biti hladnog rata. Razumno obaranje tenzije doprinelo je relativnom uspehu demokrata na novembarskim izborima. Diplomatski uspeh podstiče Bajdena da, uprkos vidljivih znakova godina, krene u drugi mandat, posebno ako republikanski rival bude Donald Tramp.
Predsednik Si Đinping deluje nekako najuravnoteženije od prethodne trojice. Obezbedio je treći mandat, okružio se lojalistima, i ne pokazuje nameru da odustane od upravljanja Kinom čvrstom rukom. Zamerke oko ljudskih ili manjinskih prava, ga ne zanimaju.
Postavio se mudro i rezervisano oko ukrajinskog rata. Osuđuje Zapad ali je izbegao da podrži Putinovu invaziju. Kupovine ruskog gasa predstavljaju se kao usluga Moskvi. Peking procenjuje da Rusija nije kandidat za ubrzani razvoj i tehnološku superiornost na globalnim tržištima kojima dominira dolar i više ih okupira Amerika.
Kada je naredio blokadu Tajvana, znao je da će biti privremena dok se Vašington ne vrati politici „jedne Kine”. Više od bilo kog svog prethodnika ulaže u armiju. Namerava da nuklearne kapacitete podigne na 1.500 bojevih glava, da zemlju vrati na put rasta od sedam odsto godišnje, da proširi međunarodnu saradnju, posebno sa Iranom i arapskim svetom gde su najveći resursi toliko neophodne energije.
Svet moguće još nije spreman na tripolarni poredak, ali bi mogao da bude stabilniji i u bipolarnom poretku, američko-kineskom. Od ove četvorke mirovnu inicijativu ćemo čuti tek kada se ostvare neki proklamovani ciljevi ukrajinskog rata.
No, ne bih da kvarim novogodišnje slavlje jer se mnogo puta do sada pokazalo da su ljudi praznovali, iako za to nije postojao neki valjan razlog. Nemoj da mračiš. Popij svetlo, a posle sami odlučite ko su „državnici” a ko „proroci”. Živeli!