Šta tražiš ovde, zašto si se vratio
(Пиксабеј)
Ne zovi me više mali brate da zajedno šetamo stazama detinjstva. Ne podsećaj me na ono što sam nekada bio. Gubi mi se sa očiju, ostavi me na miru, odlazi zauvek!
Moraću da pronađem neki način da te se rešim - govorim skoro svakoga jutra dečačiću u plavoj košulji, milog pogleda.
Previše nežan i blag za ovo balkansku žabokrečinu gleda me sa okačene slike iznad stola za kojim sam nekada pisao domaće zadatke. Ispod slike piše moje ime i „uspomerna iz osnovne škole”.
Gleda me tako svakoga jutra svojim naivnim očima i ne razume zašto ga teram od sebe i šta pri tom mumlam. Izluđuje me tako naivan i slabašan. Njegova dečačka iskrenost ne da mi mira.
A ima već par meseci od kako se rastačem i raspadam. Umirem iznutra kao nikada pre. Raspada se fasada koju sam oko sebe satkao od pukih iluzija. U četrdesetim ilzuije se rone i propadaju ostavljajući me ogolelog i zbunjenog pred slikom ovog sedmogodišnjeg mališana.
I uprkos bedi koja prži dušu osećam se oslobođeno!
Uzaludnost pokošaja mog povratka ukazala mi se još na aerodromu. Srbija je lepa brale, ali najlepša je kada je gledaš iz daleka. I već na prvi susret, na tom po ko zna koj put iznova razrovarenom i unakaženom aerodrumu, vidi se naznaka debelog zajeba u odluci za povratak.
Zadnjih par meseci budim se okružen sivilom i beznađem. Dan mi se smuči pre nego što je i svanuo i ne znam izjuta šta će mi u narednim satima ponajviše pržiti dušu.
Možda Crkva? Ona koja me je gajila i davala mi snagu. A sada gledam kako se puni kvazi duhovnicima koji za male sume dele ordenje kvazi Srbima, učestavaju pozive na povratak u srednji vek i zatvaranje u neku homofobičnu pećinu.
Ili možda zavist, pakost i zloba bližnjih koji mi u pogledu prebrojavaju novčanice, koji pri slučajnim susretinam u suštini ne govore ništa, glume osmehe i zagrljaje pa onda nestanu i nema ih mesecima.
Ili su to možda pogledi običnih ljudi koje srećem dok tumaram sivilom rodnoga grada? Izmučena lica, ispijenog pogleda, užasnuti, kao da je sam život isisan iz njih.
Ili zapuštene ulice urasle u travu, divlji kerovi koji lutaju njima, đubre bačeno nadomak kontejnera? Ili pitanja: „Šta tražiš ovde? Zašto si se vratio? Jesi li se već smorio?"
Ali mali dečak ne prestaje i kad kad mu i pođe za rukom da me namami na lutanje zaboravljenim stazama. Odemo tako do našeg Zagrađa i krenemo. Preko Borovačkog Kladenca, pa kroz Gornje Kruše kroz Nikolin Grob... obilazimo dečačke staze i bogaze po kojima sam vitlao nevešto spravljane Zagorove sekire i oživljavao avanture Bleka Stene i Komandanta Marka.
Šetamo zatim selom, skoro opustelim, pijemo vodu sa izvora u kojima je skoro pa presahla voda, gledamo kuće zarasle u korov i napuštene kao i moja duša.
I dečak cupka pored mene i sakriva osmeh dok se ja teturam pored njega i sakrivam suze. Kaže „obnovićemo mi sve to, neka si se ti nama vratio".
A ja mu ne odgovaram. Žao mi je dečačića ali žao mi je i sebe, shvatam da sam se debelo za.... i samo želim da što pre pobegnem.
Šetamo zatim polu pustim ulicama grada na obali Timoka, gledamo izmorene ljude. Mami me da prođem pored osnovne škole, ali ja se opirem. Ne mogu. Ne želim.
Uspeva mu da me odvede u Crkvu i da me postavi pored ikone pred kojom sam se prvi put pomolio. Bogorodičina ikona, u Bogorodičinoj Crkvi, u Bogorodičinom Gradu. Stoji tako ispred te ikone pored mene i uči me molitvama kojima sam nekada ja njega učio. Posle molitve sedimo na klupi u crkvenoj porti.
- Moraš da me razumeš maleni, pokušavam da mu objasnim.
- Ko jednom zavoli daljine, ne odriče ih se lako. Osim ostarele majke, ja u ovom gradu više nemam nikoga. Prijatelji su se pretvorili u poznanike koje ne prepoznajem. Onaj najbolji otišao je premlad. Gospod ga je sebi uzeo i jedino mogu da mu palim sveću.
Ostali su se skrasili, smirili, ispunili nečim svoje živote. A meni se tek sada luta. Ide mi se, korača mi se, ne staje mi se nikako.
A i ti mi smetaš. Nerviraš me ovako nežan, slabašan i mio. Kajem se što nisi bio jači. Da si ti bio snažniji i ja bih danas bio neko drugi. I baš zato moram da te ostavim ovde, u ovoj porti. Ne ideš dalje sa mnom tamo gde moram da postenem neko drugi.
Bilo nam je lepo, ali sada je kraj.
Ostavio sam dečaka u Crkvi i prešao preko puta u kafanu. Naručio sam točeno pivo i dupli viski. Povezao sam telefon na bezžični internet i pritisnuo aplikaciju za kupovine avionskih karata. Gledao sam letove za Ilinois, za Portugal, za Istanbul.
Bežalo mi se kao nikada pre. Otpio sam prvi gutljaj viskija i propratio ga gutljajem piva. I za trenutak sam bio miran. Bežalo mi se kao nikada pre a daljine su mi se ponovo učinile nadohvat ruke.
I nije me bilo briga kuda ću dalje ići.
Ali dok sam se ja odavao porocima i tešio daljinama, mali dečak se vratio u Bogorodičinu Crkvu i nanovo je stao ispred Bogorodičine Ikone. I u krajičcima mog uma odzvanjali su obrtaji njegove brojoanice.
„Ne daj mu da ponovo ode.., ponavljao je dečak pred ikonom iznova i iznova, dok sam ja gledao u turu pića ispred sebe.
Predrag Rudović
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je mojzivot@politika.rs
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika