Ratna 2023.
Godina koja prođe uvek izaziva podvojena osećanja. Neko je nostalgičan, neko srećan, za nekoga je čaša polupuna ili poluprazna. Ali ova 2022. je bukvalno svuda ispraćena sa nepodeljenim olakšanjem. A 2023. u koju ulazimo spada u red onih baksuznih godina za koje se već unapred zna da će po mnogim aspektima biti još gora i grđa od prethodne.
Naravno, na ličnom planu stvari mogu stajati nešto bolje ili gore. Ali nema previše razloga za radost u selu zahvaćenom kugom. A naše globalno selo jeste uveliko zahvatila pošast krize, neizvesnosti, nepravde, laži, licemerja i napokon rata. I doslovno niko ne može biti sasvim spokojan. Počev od ruskih i ukrajinskih milijardera, do briselskih birokrata, članova kineskog politbiroa i službenika američke „duboke države”.
Doduše, ovim poslednjima, čini se, kao da događaji idu naruku. Rusija se muči u Ukrajini. Evropa – čitaj Nemačka – je na kolenima. Sprečen je Trampov trijumfalni povratak na kongresnim izborima. A „kolektivni zapad” je mobilisan i postrojen iza SAD na način o kojem su nekadašnji sovjetski vladari u Kremlju mogli samo da sanjaju kada je reč o pokojnom Varšavskom paktu.
Pa, šta onda kvari tu – po Zapad – naizgled idiličnu sliku? Pre svega, priča u Ukrajini još nije završena. I premda se čini da se Rusija tamo već mesecima bori protiv vojnoorganizacionih, psiholoških i logističkih problema koje nije očekivala, učestale najave ruske „propasti” i „Putinovog pada” ipak su mahom u domenu ratne propagande i medijskog spinovanja. A u tome, kao što znamo i kao što se sećamo, zapadna propagandna mašinerija nema premca. No, upravo kao posledica te propagande maksimalno su podignuta očekivanja ne samo u Kijevu nego i u političkim krugovima na Zapadu. Drugim rečima, neće biti lako spustiti tu lestvicu, pa će sve osim potpunog ruskog kolapsa i raspada delovati kao Putinov veći ili manji uspeh – ma koliko da je ono što Rusija trenutno ima i postiže u ovom ratu daleko od pobede, a još dalje od početnih, očito preoptimističnih kremaljskih projekcija.
S druge strane, Rusija je u međuvremenu prećutno postala mnogo fleksibilnija u pogledu definisanja ratnog uspeha. Od pobede sa velikim „P” i trijumfalne parade u Kijevu, čini se, da neće biti ništa i u Moskvi su očito shvatili da moraju debelo redefinisati i svoju strategiju i taktiku u ovom sukobu, inače će sve otići dođavola. Pri čemu je povlačenje iz Hersona još i najmanji problem, to jest, relativno je očigledno da su se tu morali povući sa desne obale Dnjepra da ne bi bili opkoljeni i potopljeni. Ali poenta je prilično očigledna – čak i ako samo pratite zvanične ruske izvore poslednjih meseci mogli ste čuti kao se „uspešno brane”, „odolevaju” i „žestoko uzvraćaju” na ukrajinske napade. Dakle, brane, odolevaju, uzvraćaju (izuzetak je, donekle, samo front oko Bahmuta.). „Pobednička ofanziva” se stalno iznova prolongira i odlaže, za zimu, proleće, leto... A taktička lutanja i gubici ne mogu se unedogled otklanjati onom starom „ima ko da misli o tome”, ili, još starijom, „zna baćuška (car, Staljin, Putin) šta radi”.
Ali „Baćuška” je ovog puta izgleda pogrešio – ma koliko to delu srpske proruske publike (a ona je, kao što su, između ostalog, pokazala i naša istraživanja, ovde u apsolutnoj većini) bilo teško da čuje, shvati i prihvati. Ono što se 2014. moglo uzeti (odnosno povratiti) skoro bez ispaljenog metka ili tek sa kojim bataljonom specijalaca, sada se pretvorilo u tešku i krvavu rovovsku borbu, sa napretkom koji se – opet po samim ruskim izvorima – meri „metar po metar” i „kuća po kuća”. Izgleda da su Kijev i NATO mnogo bolje iskoristili ovih osam godina koliko je prošlo od Majdana, „ruskog proleća” i Minskih sporazuma.
Ruska sudbina u ovom, očito je, globalnom sukobu, a koji nije ni počeo niti će završiti sa Ukrajinom, zavisiće prevashodno od sposobnosti ruskog rukovodstva (a to ipak nije, kao što se često i namerno pojednostavljeno predstavlja, samo Putin) da se prestrojava u hodu i izvlači pouke iz svojih grešaka. Donekle je slično onome kako se sovjetsko rukovodstvo, u hodu i usred krvavog rata, učilo i prestrojavalo u periodu 1941-1942.
U svom novogodišnjem govoru, a i samim postavljanjem Surovikina za glavnokomandujućeg, Putin je dao nagoveštaj da je to izvlačenje pouka u toku. „Mi štitimo naš narod na našim istorijskim teritorijama u novim subjektima Rusije.” „Moralna i istorijska pravda i istina su na našoj strani”. „Zapad nas je lagao govoreći o miru. Oni koriste Ukrajinu za slabljenje Rusije”, kaže se u ovom važnom obraćanju. I ja bih mogao da se složim sa svim navedenim. Ali angažovana sredstva – počev od količine ljudstva, pa do taktike i energije – očito nisu bila primerena i adekvatna veličini cilja i izazova. Pri čemu je možda najpogubnija bila strategija zataškavanja, odnosno pokušaj da se rat vodi, a da se to u ruskom društvu – pogotovo u Moskvi – i ne oseti.
Uostalom, mi u Srbiji vrlo dobro znamo kakav je domet i kakvi su ishodi sistematskog poricanja realnosti, uključujući i onu svojevremenu parolu „Srbija nije u ratu”.
Da rezimiramo: ruska vojska se muči u Ukrajini (ne ulazimo sad u to da li je stvar do same vojske ili do njenog pogrešnog vođenja) i pred prvu godišnjicu rata stoji daleko lošije nego što je to, bilo na zapadu, bilo na istoku, iko očekivao u februaru 2022. SAD i NATO su „namirisali krv” i na ukrajinsku stranu bacili praktično sve što su imali na raspolaganju od vojnih, političkih, diplomatskih, bezbednosnih i informativnih resursa. Moskva očito nije očekivala tako žestok i unisoni zapadni odgovor i nije za njega bila dovoljno spremna.
Ali, s druge strane, Rusija ovaj rat naprosto ne može i ne sme da izgubi. A i neće – sem ukoliko ne dođe do nekog teškog unutrašnjeg sloma i urušavanja, sličnog onom na kraju Prvog svetskog ili hladnog rata. Što je, uzgred rečeno, upravo karta na koju Zapad i igra, a Dnjepar i Donbas su tu samo sporedna bojišta. Dakle, Rusija ne sme izgubiti. Zapad ne sme dozvoliti da Rusija pobedi. Kina ne sme dozvoliti da Rusija potpuno izgubi – mada im ne bi odgovaralo baš ni da suvereno pobedi. (A EU se, sa Nemačkom na čelu, gotovo ništa i ne pita.)
I otud naše, nipošto samo retoričko pitanje: Može li ikome na svetu ova ratna 2023. godina biti zaista „srećna”?!
Urednik NSPM-a i bivši narodni poslanik
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista