Loš i dobar rat
NA ISTOKU EVROPE OTVARA SE NOVI FRONT. Posle potpisivanja sporazuma sa Poljskom – nešto ranije i sa Češkom – SAD su dobiledozvolu da u blizini zapadnih granica Rusije postave nove raketne sisteme. Defanzivne, tvrde Amerikanci, uperene protiv Rusije, kažu u Moskvi.
Poljsko-američkim dogovorom okončano je prvo poglavlje višegodišnjeg pregovaranja o postavljanju američkog protivraketnog štita u istočnoj Evropi. Parafom u Varšavi otvoren je, međutim, drugi deo ove priče koji će narednih godina snažno uticati na već ionako poremećene odnose SAD i Rusije. Prvo što se može očekivati jesteodgovor Moskve na postavljanje američkih raketa u blizini njene državne međe čime će dve strane ući u vojno nadmetanje kome se teško može predvideti kraj.
Potpisivanje sporazuma o formiranju „štita” obavljeno je u veoma delikatnom trenutku – neposredno posle rusko-gruzijskog okršaja u Južnoj Osetiji čiji definitivni epilogse tek očekuje. Problemi između Vašingtona i Moskvetako se ubrzano gomilaju i već je potpuno jasno da smo svedoci najgore faze u američko-ruskim odnosima od okončanja hladnog rata početkom devedesetih godina prošlog veka.
Poljsko i češko „bekstvo” pod američkiraketni štit nije problem samo za Rusiju. Ovim potezom na svojevrstan način „prozvan” je i NATO i to u trenutku kada još nisu utihnule kritike na račun zapadne alijanse zbog njene nemoći da pomogne „napadnutoj Gruziji”. Među pojedinim članicama NATO-a, posebno na istoku Evrope, očigledno, raste nepoverenje u sposobnost zapadnog vojnog saveza da ih zaštiti od moguće ruske pretnje. Reč je o državama takozvane nove Evrope – kako je to svojevremeno formulisao bivši državni sekretar SAD Donald Ramsfeld – koje u strahu od probuđene Rusije više veruju u američku nego NATO zaštitu.
PRIČE O „LOŠEM” I „DOBROM” RATU, onome u Iraku i Avganistanu, dobijaju nove dimenzije. Iračani i Amerikanci upravo privode kraju pregovore o budućem vojnom prisustvu SAD u državina obalama Tigra i Eufrata.
Prema još zvanično nepotvrđenim vestima Irak i SAD napravili su načelni sporazum o daljem boravku američkih intervencionističkih snaga u ovoj zemlji. Ovaj dogovor postignut je u poslednjem trenutku jer krajem 2008. ističe mandat UN na osnovu kojeg je izveden blickrig protiv Sadama Huseina. Kao konačni termin odlaska američkih borbenih trupa navodi se 2011. godina ali u kondicionalu – ukoliko to dozvoli bezbednosna situacija.
Ono što se neuporedivo manje spominje je drugi deo iračko-američkih pregovora koji se tiče regulisanja stalnog vojnog prisustva SAD u Iraku. Prevedeno na razumljiviji jezik razgovara se i o budućim američkim bazama u ovoj državi.
Irak je za SAD od najvećeg strateškog značaja: geografskog položaja ali još više ogromnih rezervi nafte zbog čega Amerikancima ne pada na pamet da se vojno povuku s ovog prostora. Rezultati najnovijih istraživanja pokazuju da je irački nafti rezervoar neuporedivo veći od ranije procenjenih 115 milijardi barela. Sada se govori o čak 350 milijardi barela čime bi, ukoliko se takve procene pokažu kao tačne, Irak postao država s najvećim rezervama nafte na planeti.
Cena nafte je poslednjih meseci dostigla astronomske visine a od ovog skoka veliku zaradu imala je i vlada u Bagdadu. Amerikanci su se dosetili kako bi mogli da delimično naplate poskupljenje nafte. Pentagon je nedavno obavestio Kongres o planu da Iraku proda nešto naoružanja po ceni od devet milijardi dolara. Glavni deo ove skupe američke „robe” činiće skoro 400 lakih oklopnih vozila i 24 helikoptera.
U AVGANISTANU JE SITUACIJA NEŠTO DRUGAČIJA. U državi gde se vodi, prema američkoj formulaciji, „dobar” rat – protiv terorizma – Amerikancima i njihovim vojnim saveznicima ne cvetaju ruže. Iako su talibani zvanično poraženi 2001. godine pokazuje se da su oni neuporedivo žilaviji protivnik nego što su to ratni planeri u Pentagonu procenjivali.
Samo u drugom kvartalu ove godine u Avganistanu je poginulo 65 američkih vojnika a teške udarce trpe i njihovi saveznici. U Francusku je nedavno odjednom dopremljenočak deset kovčega s telima vojnika poginulih u Hindukušu.
Talibani su u poslednje vreme uspeli da ratnu zonu prošire i na susedni Pakistan a njihove akcije sve su ozbiljnije.
SAD i NATO nalaze se u Avganistanu pred gotovo nerešivim problemom. Američki generali na terenu smatraju da je za pobedu u ratu protiv gerilaca potrebno da imaju pod komandom armiju od čak 400.000 vojnika ali o tome mogu samo da sanjaju. Članice NATO-a više čak i ne obećavaju dodatne trupe za Avganistan tako da su se Amerikanci okrenuli drugom „rezervoaru”. Žele da znatno ojačaju avganistansku vojsku i planiraju da ona, sa sadašnjih 80.000, u narednih pet godina naraste na 120.000 vojnika. Ovo povećanje koštaće SAD, kako piše „Njujork tajms”, 20 milijardi dolara.
Osim toga pojavili su se i predlozi da Vašington temeljno preispita dosadašnju strategiju u Avganistanu. Osnovna ideja je da Amerikanci odustanu od masivnog korišćenja vojske i prednost daju policiji i tajnim službama.Zvaničnicima u Vašingtonu se, između ostalog, sugeriše i da odustanu od korišćenja izraza rat protiv terorizma jer se time daje prevelik značaj protivnicima – teroristima – koji su zapravo obični kriminalci.