Odlazak Đine Lolobriđide

17. 01. 2023. 13:34

(Фото EPA/Mike Nelson)

Jedna od najvećih zvezda evropskog filma pedesetih i šezdesetih godina 20. veka i svojevremeno jedna od najlepših žena sveta Đina Lolobriđida (4. 7. 1927. – 16. 1. 2023.), preminula je u 96. godini, kako je objavila italijanska agencija Ansa.

Igrala je uz najveće zvezde: Hemfrija Bogarta, Frenka Sinatru, Erola Flina, Roka Hadsona, Tonija Kertisa, Berta Lankastera, Entonija Kvina, a među njenim zapaženijim filmovima su: „Hleb, ljubav i snovi”, „Zvonar Crkve Notr Dam”, „Carska Venera”, „Trapez”, „Kralj, kraljica i sluga”, „Lepa, ali opasna”, i drugi.

Rođena je u Subijaku, mestu pedesetak kilometara udaljenom od Rima, kao Luiđina Lolobriđida, druga od četiri kćeri Đuzepine i Đovanija Markurija. Odmalena je pokazivala umetničke sklonosti, a posle završetka rata, upisala je Akademiju likovnih umetnosti u Rimu.

U početku je radila kao model, a zatim je 1947. godine na takmičenju za mis Italije osvojila treće mesto, što je bilo dovoljno da bude zapažena i da odmah dobija filmske ponude. Bilo je to ne samo doba kad su italijanski reditelji masovno uzimali naturščike već i vreme kada je italijanska filmska industrija doživela najveći procvat. Svi koji su nešto značili u svetu filma, skupili su se u Činečiti, filmskom gradu u okolini Rima, u kojem se snimalo po stotinak filmova godišnje. Iako je u Rim došla u nameri da studira likovnu umetnost, Đina je 1946. godine prihvatila malu ulogu u filmu „Crni orao” za honorar od čak 1.000 lira dnevno.

Godina 1947. bila je za nju uspešna, jer se tada udala za Milka Škofiča, mladog slovenačkog lekara, koji je radio u Međunarodnoj organizaciji za izbeglice, a dobila je i ulogu u filmu „Ludosti zbog opere”, režisera Marija Koste, u kojoj je nastupao slavni bariton Tito Gobi. Sledeće godine Mario Kosta joj je ponudio ulogu u filmu-operi „Pajaci” i kada je zatražila milion lira honorara (u to doba nezamislivo visoku svotu), Kosta je pristao. Iako je film mlako primljen, novinski stupci bili su puni tekstova o Đininoj „neponovljivoj lepoti”. Posle sledećih filmova „Mlada ne može da čeka”, „Alina” i „Srca bez granica” počelo je da se piše kako je Đina Lolobriđida, a ne vespa, italijanski udarni izvozni proizvod, i nije trebalo dugo čekati na poziv iz Holivuda.

Posle poziva filmskog mogula Hauarda Hjuza, 1950. godine stigla je i tamo. Hjuz je dolazio do njenog apartmana posle ponoći sa celim orkestrom, tražio da plešu do zore, a nakon tri meseca ponudio joj je ugovor na engleskom. Odbila je da potpiše dok ne dobije prevod. Bogatog ekscentrika to je uvredilo, pa je Đina sledećeg dana spakovala kofere i vratila se u Rim. Italijanski režiseri odmah su je zasuli ponudama, pa je u samo nekoliko godina, početkom pedesetih, snimila desetak filmova, među kojima su joj neki obeležili karijeru: „Grad se brani”, „Fanfan la Tulip” sa slavnim Žerarom Filipom, zatim,  „Hleb, ljubav i snovi”, „Rimljanka” po romanu Alberta Moravije... Naučila je francuski i engleski, što joj je pomoglo da postane jedna od najtraženijih evropskih glumica, i ubrzo je počela da osvaja i nagrade. Prva, i Đini najdraža, bila je „Victoire”, koju je dobila u Francuskoj 1953. godine, kao „najbolja strana glumica”.

Đinina popularnost u Evropi bila je ogromna: izazivala je gužvu gde god bi se pojavila. Njen izlazak iz hotela na festivalu u Kanu 1953. godine proizveo je takav haos da je morala da interveniše policija. Svi su se divili njenoj lepoti, glumi i glasu. U filmu „Najlepša žena na svetu”, ekranizaciji života Line Kavalieri, glumice i pevačice iz doba bel epoka, otpevala je arije iz opere Toska, a za tu ulogu Lolobriđida je dobila prestižnu Nagradu „David di Donatelo” i proglašena za najbolju glumicu 1956. godine.

 Primali su je predsednici: argentinski Huan Domingo Peron, kubanski Fidel Kastro, jugoslovenski Tito, kraljica Elizabeta Druga i drugi zvaničnici. Godine 1957. dobila je sina Andreju, za koga je restaurirana kolevka iz 18. veka, što je koštalo 20 miliona lira, a uprkos velikoj popularnosti nastavila je da se brine o sestrama i roditeljima.

Kada je sedamdesetih godina njena filmska karijera već gubila na zamahu, okrenula se fotografiji i vajarstvu. Godinu dana putovala je Italijom i snimila više od 20.000 fotografija, od kojih je dvestotinak odabrala za svoju prvu knjigu „Moja Italija”. Zatim je Imelda Markos, supruga filipinskog predsednika, naručila knjigu njenih umetničkih fotografija o Filipinima. Đina je na tome radila dve godine i 1976. objavila čak dve knjige: „Filipini” i „Manila”. Kako je Markos ubrzo svrgnut, obećani honorar od milion dolara po knjizi nikad nije dobila. Uspela je da napravi ekskluzivni dokumentarac sa Fidelom Kastrom.

Okrenula se zatim i politici i podržavala je posebno italijanski pokret Nacionalne italijansko-američke fondacije (NIAF), od koje je 2008. godine dobila i nagradu za životno delo. Blizu pet miliona dolara, 2013. godine donirala je za istraživanja terapije matičnim ćelijama, prodavši svoju kolekciju nakita.