Peking najbolji

24. 08. 2008. 22:00

Završena su poslednja finala u Pekingu, na najboljim olimpijskim igrama do sada. Ova rečenica je napisana pre nego što je Žak Rog, predsednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, na svečanom zatvaranju izrekao zvaničnu ocenu o Igrama 29. olimpijade savremenog doba.

Zvanične ocene često moraju da budu kompromis između prošlosti i budućnosti, jer prvi čovek olimpijskog pokreta mora da vodi računa o prethodnim i budućim organizatorima, da ne povredi prethodne i da pred buduće ne stavi pretežak zadatak. Ali tu se, zaista, ništa ne može učiniti. Igre kojima je završen prvi vek modernog olimpijskog pokreta i kojima je počeo novi milenijum bile su – lošije od pekinških.

Na „zlatnoj olimpijadi” u Atlanti, prvim i poslednjim igrama koje su bile prepuštene privatnom kapitalu i privatnoj inicijativi, do pucanja je došlo u svim segmentima organizacije: od informacionog sistema do transporta (neki olimpijci su propustili svoja takmičenja). U Sidneju su sportisti spavali u kontejnerima koje su nazivali mikrotalasnim pećnicama, u Atini je potpuno podbacila poseta olimpijskim takmičenjima...

U Pekingu su srušeni svi rekordi, svi organizacioni i mnogi sportski, od broja zemalja učesnica, broja sportista, broja uvek nasmešenih volontera, a da ne govorimo o komforu i kvalitetu sportskih borilišta od kojih su neki kao stadion „Ptičje gnezdo” i plivački centar „Vodena kocka” svrstani u arhitektonska čuda 21. veka.

Zaista nije bilo sportiste, trenera ili novinara koji je izrekao bilo kakvu ozbiljniju zamerku domaćinu. Čak je i pitanje o kvalitetu vazduha, kojim su poslednjih godinu dana zaplašivani budući olimpijci, postalo bespredmetno. Sportisti su se na najbolji način odužili domaćinu i domaćoj publici, koja je svaku tribinu ispunila do poslednjeg mesta, navijala „Ćajo, Ćajo” („Kina, Kina”), ali je bodrila i druge zbog sportskog majstorstva ili čak simpatija. Kako drugačije protumačiti gromoglasnu podršku koju su imali naši fudbaleri u meču u kojem su izgubili od potonjeg šampiona Argentine...

Porazi i neuspesi su, nažalost, bili najčešći ishodi nastupa naših sportista.

San o povratku Srbije na olimpijsku scenu posle 96 godina s većim brojem medalja nego što ih je SCG osvojila 2004. nije se ostvario. Srebro Milorada Čavića i bronze Novaka Đokovića i vaterpolista su ostvarenje na nivou Atine u kojoj su osvojene dve srebrne medalje i posle kojih je osuto drvlje i kamenje po našem olimpijskom komitetu. OKS od tada do danas nije dobio nikakve ingerencije nad savezima sem obaveze da servisira njihove olimpijske pripreme i učešće, a država, mada je obavezuje i Ustav, još nije donela zakone koji regulišu ovu oblast.

Uz to, nekim našim sportistima sreća je potpuno okrenula leđa, a kada u našoj olimpijskoj ekipi neki as doživi povredu ili običan sportski peh, šanse da to nadoknadi neko drugi su nikakve. Vreme sportskih podviga na olimpijskoj sceni, kakav je bio onaj Aleksandre Ivošev u Atlanti ili Jasne Šekarić u Seulu, da ne idemo dalje u prošlost, davno je završeno.

Proizvodnja šampiona danas je ozbiljna delatnost, a mi je još nismo osvojili.